Bota je drveni kraći štap od žilavog i čvrstog drva, odnosno grane. Bog zna gdje sve bota nije upotrebljavana. Ako bi morali početi od čega, onda su to dječje pastirske igre. Nema skoro nijedne igre u kojoj bota nije prisutna kao rekvizit (šikače, vudarače pastirski štapovi…). Izrađivali su ih dječaci i momčići po šumama i šikarama prilikom ispaše stoke i svinja. Stoga su sa sobom uvijek nosili sjekiricu i oštar nož. Budući da je drvo kao materijal upotrebljavano u brojne svrhe, tako je i bota, bilo ona duža, kraća, deblja ili tanja, svugdje bila prisutna i potrebna: u građevinarstvu, kao dijelovi raznog alata, drvenih pomagala i naprava i slično, primjerice, poldruga bota, odnosno cepi. To je mlatilo za ručnu vršidbu žita koje se sastojalo od dva štapa, duljeg (oko dva metra), koji se drži u rukama i kraćeg (oko jedan metar) kojim se udaralo po klasju. Štapovi su bili spojeni kožnatim remenom. Tu su recimo frlki za lojtre, razni klini (klinovi) za građu, palci na vodeničkom transmisijskom kotaču, hotka (štap za čišćenje pluga), šilki za brane (drljače), pik (zašiljena bota) za sadnju kukuruza, a da ne govorimo o držalima brojnih alatka. Evo i nekoliko živih primjera. Jedan davno umrli Đurđevčan bez bote nije odlazio u polje, bilo kolima ili pješice. Spomenuti bača bio je specijalist u lovu na fazane. Njegova znalački bačena bota opaučila bi fazana po vratu da mu nije bilo spasa. Fazan je poslužio za ukusnu juhu umjesto kokoši. Nekadašnji bečari, barem oni hrabriji, bez bote nisu išli f selo jer, ne daj bože, uvijek je mogla zatrebati pri kakvom nenadano okršaju, za napad i za obranu. Deti koga med bote značilo je pripeti ga dvama debljim štapovima da se ne može kretati (o stoci). Tu su i uzrečice dobiti piška na bote (ništa ne dobiti), iti kak cucek pod boto (nasrtati) i potrla te boža bota! (prijetnja božjom kaznom).