Dugačka nafaldana suknja obilježje je ženske narodne nošnje u Đurđevcu i okolici. Pretpostavlja se da se nafaldana suknja od domaćeg tkanog platna nosila puno prije, za razliku od onih u raznim bojama i dezenima kakve su nosile žene u 20. stoljeću, a što je bila posljedica tadašnje mode na selu. Suknju je dobro nacrtao i opisao Miroslav Dolenec Dravski. Sukna je dužine 80-100 cm, ovisno o visini žene kojoj je krojena. Sastoji se od opasja (opasina), same suknje s faldami i donjeg podmeta (poruba). U Đurđevcu su falde na suknji, ali i na širokim gaćama nazivali i guzine. Opasje je široko 5 cm a dužina je ovisila o obujmu struka. Po sredini prednje strane v opasje su ušivene dvije žnore (vrpce) kojima se suknja vezala tako da su se jednom prevezale (omotale) oko struka a potom zavezale. S lijeve i desne strane ušivene su šnale pomoću kojih se suknja mogla objesiti na vješalicu u ormaru. Vješala se tako da se suknja prvo posložila na stolu i na labavo narolala (namotala), te potom po cijeloj dužini povezala z žnorami na opasju, te zatim objesila. Nafaldani dio zauzimao je cijelu suknju, osim prednjeg dijela u širini od 50 cm. Ispod opasja po sredini suknje nalazi se rasporek (razrez) radi lakšeg oblačenja. Kraj suknje cijelim je obodom porubljen 5-6 cm širokim podmetom od lastina ili baršuna. Falde su zapeglane (zaglačane) i učvršćene z opasjem da se ne raspadnu. Na svečanim suknjama pravile su se i uže falde. To je bile takozvana pliserana sukna. Žene su uglavnom same faldale i pliserale suknje, ali je bilo i vještijih žena koje su to radile iz usluge. Suknjama za delaten den nije se pridavala tolika pažnja kao onima za svetek. Nabori se nisu uglačavali nakon pranja, ili tek s vremena na vrijeme, a porub je bio jednostavan, preklopljen i ušiven. Svaka je žena posjedovala  potkasača, vrpcu 2 cm široku i 2 metra dugačku. Potkasač je služio za svakodnevnu suknju, koja se prilikom određenih radova u polju i domaćinstvu podigla do polovice listova, i njime svezala oko struka da se ne omakne. Takve suknje još i danas možemo vidjeti na starijim ženama, a najmlađa Đurđevčica koja nosi široke sukne rođena je 1953. godine. S obzirom da je metražna roba bila sve dostupnija od druge polovice 19. stoljeća, suknje su se šivale od kupovne tkanine. Riječ je o jednobojnim tkaninama, a potom i tkaninama živih boja, uglavnom s cvjetnim uzorcima. Zapravo, kako je žena bila sve starija tako se mijenjala boja suknje, od svijetlih boja prema tamnijima, to jest crnoj. Svetešne sukne šivane su od vunene tkanine i baršuna / pliša, i to u crvenoj, plavoj i crnoj boji. Crvenu i plavu suknju nosile su u svatovima i na Cvjetnicu, a crnu tijekom korizme, na Sesvete i Dušni den, i na sprovodu. Takva jednobojna suknja od baršuna nazivala se baršunina, a od vunene tkanine delina, prema delenu, vrsti lagane tanke vunene tkanine. U novije vrijeme, naročito nakon Drugoga svjetskog rata, u našim se trgovinama moglo kupiti raznih tkanina, pa su žene nosile atlazene oprave od tkanine zvane atlas. Najposlije, upotrebljavale su i moderne sintetičke materijale, kao što su trevira i diolen. Njima su žene posebno bile zadovoljne jer su materijali bili trajni, nisu se krčili (skupljali) i gužvali, a lako su se održavali.

Fotografiju snimio Marijan Slunjski