Prije pojave tvornica opeke u đurđevečkom kraju krajem 19. stoljeća, opeka se izrađivala u općinskim poljskim ciglanama u okolici sela gdje se god našlo potrebne gline. Ona se iskapala stepenasto, u metar visokim i širokim jamama, tako da je radnik iskopanu zemlju izbacivao sa stepenice na stepenicu. Najpogodnija je bila glina koja se pomiješana s određenom količinom vode mogla lako mijesiti i kao takva potpuno popuniti unutrašnjost kalupa. Drugo svojstvo gline je ravnomjerno stezanje prilikom sušenja i pečenja. Iskusni ciglari mogli su opipom približno točno odrediti kakvoću gline. Glina je morala biti dovoljno masna da na njoj ostanu otisci kože, i kod sušenje se nije smjela raspadati. Premasnoj glini dodavala se određena količina pijeska, ali i pepeo i okuja (ugljena šljaka). Tragovi šljake vidljivi su na polomljenim opekama prilikom rušenja starih zidanica. Iskopana se glina morala prosušiti i promrznuti. Nakon toga navozila se u dugačke metar visoke hrpe, te se povremeno polijevala vodom da se razmrvi. Glina se gazila u velikim jamama obloženima opekom ili daskama, gdje se kvasila vodom i usitnjavala motikama. Potom se dovozila do čvrstih stolova na kojima su radnici punili drvene okovane kalupe. Svaki se kalup navlažio vodom i posuo pijeskom da se glina ne prilijepi za stjenke. Punjač bi rukama umijesio potrebnu količinu gline, snažno ubacio u kalup i poravnao, a zatim oštrim nožem odrezao višak u razini gornjeg ruba kalupa. Nosači su odnosili napunjene kalupe i istresali ih na daske za sušenje, a prazne kalupe vraćali na stol. Sirove opeke sušile su se na suncu i vjetru 10-20 dana a nakon toga slijedilo je pečenje u poljskim pećima.