Drvo je oduvijek blisko čovjeku. Ono stvara toplu i intimnu atmosferu. Drvo je bilo glavni građevni materijal, za kuće, nastambe, alate, igračke i ukrase, a pri obradi podatno i prikladno za rezbariju i duborez. Mnogi ukrasi mogu se vidjeti na drvenim građevinama, zabatima, ambarima, bunarima, vratima, ogradama, građi, vratima štagljeva, virjanima, klupama, ormarima, barilima, košnicama, zrcalima, škrinjama, preslicama… Uglavnom su to geometrijski oblici, biljni (cvijet, vitica, list) ornamenti a ponekad i životinjski (golub, paun, konj). Prvi Đurđevčan za kojeg se zna da se bavio rezbarstvom bio je Ivan Kundačić (1873. – 1957.). Od malih nogu iskazivao je svoju nadarenost prema rezbarenju. Kao sedamnaestogodišnjak sudjelovao je na Prvoj gospodarskoj izložbi u Đurđevcu 1893. godine, gdje je izložio drveni oltar rezbaren običnim nožem, koji je bio veoma zapažen kod posjetitelja.

Svi su se složili da je Kundačić vrlo nadaren i da bi ga trebalo poslati u obrtnu rezbarsku školu. Nažalost, to se nije obistinilo. Nadalje, tu su još stolar Vjekoslav Hloušek (1901. – 1976.), poznat po masivnim ulaznim vratima ukrašenima duborezima na Zanatskom domu i na Zadružnom domu, zatim seljak i političar Marko Matkov (1904. – 1996.), slikar i kipar Ivan Tomerlin (1920. – 2002.), koji se kiparstvom aktivno bavio izradivši, na primjer, brojne kipove oltarnih svetaca, jaslice i restauracije crkvenih kipova. I napokon Ivan Jendrašić Mandrak (1934. – 2009.) čiji se oltari nalaze u crkvama i kapelama na području đurđevečke župe.