Valentin Cajnko poznat je Pitomačanima kao kapelan na njihovoj župi od 1891. do 1896. godine. Za mjesto je veoma zaslužan jer se odazvao na poziv Antuna Radića i počeo prikupljati i zapisivati narodne običaje u Pitomači. Zabilježio je svadbene običaje, a rukopis mu je objavljen u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena 1896. godine. Cajnko je Slovenac a rođen je 12. veljače 1868. godine u Ključarovcima pokraj Ljutomera. Gimnaziju je počeo pohađati u Mariboru, ali je odustao zbog nedovoljnog znanja njemačkog jezika, te nastavio i završio u Varaždinu (1887.) a studij bogoslovije u Zagrebu (1891.). Po odlasku iz Pitomače postao je kateheta gradske škole u Bjelovaru, a od 1897. godine do smrti kateheta djevojačkih škola u Varaždinu. Djelovao je u dobrotvornim društvima u Varaždinu: bio je predsjednik Potpornog društva za podupiranje siromašnih učiteljica, tajnik Društva za prehranu i Društva za potporu siromašne školske mladeži te tajnik i predsjednik Katoličkog djetićkog društva i Društva za podupiranje bolesnih sugrađana, odbornik Gimnazijskog potpornog društva i aktivni član Ljubljanskog katehetskog društva. Bio je i gradski zastupnik u Varaždinu. Ujedno se bavio književnim, pedagoškim i publicističkim radom. Pisao je biografije i nekrologe hrvatskih književnika na slovenskom jeziku u Ljubljanskom zvonu (1888., 1891. – 1893., 1895.), Domu in svetu (1892. – 1894.) i Voditelju v bogoslovnih vedah (1906., 1911., 1915.). Na hrvatskom jeziku pisao je pedagoške članke u Kršćanskoj školi (1910. 1911., 1914.) i propovijedi u Dušobrižniku (1908.). Autor je i književnih djela Što čini bl. dj. Marija za svoje štovatelje i što čine pravi Marijini štovatelji (Varaždin, 1908.) i Marijin Cvjetnjak (Varaždin, 1916.). Umro je u Varaždinu 22. srpnja 1925. godine.