Čovjek je u svome domu, u dvorištu i na polju često susretao razne životinje od kojih su neke bile od koristi a od nekih je pak bilo samo štete. Stoga je nastojao svim sredstvima riješiti se štetnih životinja pa je morao posegnuti za odvraćanjem takvih ili čak ubijanjem i uništavanjem. Trovanje životinja u prijašnje vrijeme nije bilo poznato pa su ljudi većim životinjama podlecali železo (metalne klopke). To se odnosilo na lesice, cucke, pa i mačke, a potonje, uglavnom susjedove, ako su im pravile kakvu štetu. No, takvi su postupci često znali završiti verbalnim sukobom sa susjedom, pa čak i rješavanjem svađe na sudu. U protivnom su im postavljali slanine ili meso s ubodenim iglama. Prakticiralo se i svojevrsno trovanje preslanom ribom. Nakon što bi životinja pojela slano meso toliko bi neprestano pila i povraćala vodu sve dok ne bi uginula. Železo i drota pojedinci su kriomice postavljali za hvatanje kakvog zeca ili veće divljači u polju i u šumi, isključivo radi prehrane. Tvorce i kune hvatali su s tvornicom, drvenom kutijom s poklopcem. Svake godine tamanili su se mladi cucki i mački. Čovjek je za sebe ostavio pokojeg psića i mačića, a višak se tamanio. Obično bi ih zakopali gdjegod u vrtu. Za opunoti fazana mogla je poslužiti i krajša bota, ali samo vještom rukom. Oružja tada čovjek nije imao. Puške su posjedovali samo lugari i lovci. Miševa i štakora nisu se mogli samo tako riješiti jer dok je god bilo žita, stoke i peradi, bilo je i ovih glodavaca. I tu se našlo domaćeg „lijeka“. Žena bi ih hranila kruhom svaki dan na istom mjestu sve dok se ne naviknu. Tada bi im postavljala nadrobleno mekčo od malih kruščića u koje je ubola celo žveplenko šibic (kutiju šibica). Navodno je ova gamad pocrkala od razmočeni i spečeni glavic na šibicaj. Bilo je određene štete i od kajnurov koji su znali odnositi piliće, pa i mlade kokoši, ali tu nije bilo pomoći, nego se pouzdati u budnog pijetla koji bi upozorio svoje kokoši na opasnost. Podravci su imali velikih problema s najmanjim životinjama: buhama, ušima i stjenicama. Nije ih imala svaka kuća, ali se ih vrlo lako moglo „kupiti“ od drugih seljana, naročito za ratnih vremena. Uši su se zadržavale u kosi pa su je prali lugom i mazali svinjskom mašću. Buhe i stjenice zahtijevale su opkuhavanje odjeće u vreloj vodi, temeljito čišćenje i vapnjenje zidova. U vapno su stavljali modru galicu vjerujući da ona odvraća stjenice sa zidova ili bi u prostorije stavljali ljekovitu biljku zvanu tatula, to jest kužnjak (Datula stramonium L.).