U đurđevečkom kajkavskom govoru pod izrazom kolijnak smatramo šumarak, prvenstveno onaj u kojem se uzgaja bagrem, to jest, nerod. Isto ime nosi i Ulica Pavla Radića. Kolijnak je zapravo dobio ime po kolcu, odnosno kojlu. Smješteni su u vinogradima ponajviše u jarcima podno trsja, i na Đurđevečkim peskima. On je svakom seljačkom imanju bio izvor kojla za nasad vinove loze, jer je bagremovo drvo za to više nego pogodno. Budući da bagrem ima brzi porast, gdje se odsjekao mladi kolac,  brzo je narastao pa se mogao podsjeći već za koju godinu. U nedostatku mladog bagrema podsjekao se i deblji, ali se drvo onda kalalo na potrebnu debljinu. S kolca se skinula kora a prije zabijanja u zemlju donji se dio spalio s vanjske strane da što manje trune u zemlji. Jednom kada je donji dio istrunuo, s proljeća se kolac izvadio, donji dio odstranio i ponovno zašiljio s švarbom (bradvom). Tako je s proljeća po brjegovima naširoko odzvanjao metalni zvuk švarbe. S oguljenom korom skinulo se i liče (liko), koje je pak služilo za vezanje loze. Drvo se upotrebljavalo i za ostale potrebe, deblje za ogrjev i za kakav stup za ogradu, pleter i slično. U kolijnaku nalazilo se i pokojeg drugog nasada: bazga, lijeska, šipak… Svi su oni imali svoju primjenu. Cvijet bazge brao se za čaj a bazgin kolac bio je vrlo dobar za izradu držala za kakve alatke. Bagremovi i ljeskovi prutovi sjekli su se za otresanje voća i podupiranje rodnih grana, za drošce za nošenje sijena… Ako se kolijnak nalazio u jarku, goričari su znali iskopati kakvu grabu ili čak zdenac, da imaju vode za konje, prskanje loze i ostale potrebe.

Snimio Marijan Slunjski