Govorimo li o pismenosti naših predaka nezaobilazno je a ne govoriti o školi i učiteljima. Prvi učitelj u Đurđevcu spominje se 1656. godine i sve do sredine 18. stoljeća učitelji (zvonari, orguljaši) su djelovali u okviru Crkve. Prva škola u mjestu spominje se 1759. godine. Nalazila se pod upravom krajiške vojne vlasti i bila je prva rimokatolička škola osnovana na području Varaždinskog generalata. Od 1774. godine djelovale su trivijalne škole osnivane po donesenom školskom zakonu. Polaženje škole nije bilo obvezno, niti su si to mogla priuštiti sva djeca. Školovala su se djeca imućnijih roditelja i kao takvi mogli su nastaviti školovanje za vojnog časnika ili svećenika. Ostala djeca su bila potrebnija kod kuće jer je na gruntu bilo potrebno čim više radnih ruku. Od 1833. godine djelovale su i osnovne škole pružajući djecu osnovnu pismenost. Tek od ove godine sva su djeca morala polaziti školu, ali se to u praksi često izbjegavalo, pa i mnogo kasnije, ili su djeca za vrijeme većih poslova kod kuće i u polju izostajala iz škole. U takvim su okolnostima odrasli naši pradjedovi. Ishod ovakvog školovanja bila je minimalna pismenost, to jest znali su barem čitati i pisati, premda to što su naučili rijetko su kad primjenjivali. Do razvojačenja 1871. godine malo su čitali. Jedina dostupna štiva bili su molitvenici, a potom kalendar Danica i razni pučki kalendari. Od godine 1876. u Đurđevcu djeluje mjesna čitaonica u kojoj su se mogle pročitati prve ondašnje novine. Pisalo se još manje. Podravec nije imao potrebe pisati. Pisao je možda svojima koji vojnik s ratišta, ali i to rijetko. Jedino što je pisao bilo je bilježenje rođenja djeteta, svadbe, datuma kad se otelila krava, nabucala prasica, i slično. Papira za pisanje nije bilo pa su takvi zapisi vidljivi na sobnim vratima, na vratima starih ormara, na tramu (nosivoj gredi), a u konačnici na prvim stranicama Danice, stranicama kalendarija. U njima može se naći vrlo zanimljivih podataka: o događajima u selu, vremenskim nepogodama, bolestima, požarima, koliko se ubralo ljetine, kućni troškovi, izračuni zbrajanja novca, kome se što posudilo, krojačke mjere kakve šnajdarice… Nešto više bili su pismeni oni Podravci koji su nastavili određen vid školovanja za vrijeme služenja vojske, a oni koji su nastavili daljnje školovanje izvan svoga rodnog mjesta, rijetko su se vraćali kući, osim ako ih vlasti kasnije nisu uputile na službovanje u rodno mjesto (svećenik, učitelj, sudski i općinski pisari…). Stoga je bilo uobičajeno da je onaj koji je znao čitati, dostupno štivo čitao naglas da su ga mogli čuti svi ukućani, odnosno oni koji nisu bili vični čitanju. Ovakvo stanje pismenosti bilo je još dobro, ako uzmemo u obzir neke druge hrvatske krajeve gdje je nepismenost bila puno veća. Sve u svemu, podravski je seljak volio čitati i težio je za znanjem iako nije imao veće naobrazbe. Zato nije čudo što su braća Radić uporište svoje seljačke stranke našla upravo u Podravini kod načitanih samoukih seljaka. Teško je danas govoriti o najstarijem zapisu iz našeg kraja, ali su svakako nezaobilazni rukopisi seljaka Josipa Tomca iz Virja i Tome Jalžabetića iz Đurđevca. Njihovi sačuvani opširni rukopisi o narodnim običajima iz 1897., odnosno 1898. godine, svakako se mogu smatrati jednim od najstarijih danas nam poznatih opširnijih rukopisa pisanih na kajkavskome, onako kako su govorili kod kuće.