Prije samoga pečenja rakije trebalo je u jesen pobrati  zrele šljive bestrice, tepke ruške i drugo voće. Voće bi se zatim usitnilo s kosalinom ili izgnječilo z broždalkom, a zatim stavilo u stare bačve ili kace koje nisu više služile za čuvanje vina. Nakon branja voće je određeno vrijeme odstajalo da provri, odnosno omekša i fermentira u slador. Da bi se spriječilo kvarenje, bačve se zatvorilo a vrata omazalo blatom. Zatvaranje kace teže se obavljalo jer se blatom morala pokriti veća površina. U protivnom, ukiseljena i  pokvarena masa davala je isto takvu i rakiju. Osim voća, pekla se i rakija s tropa.

Pečenje rakije obavljalo se u bakrenom kotlu s ložištem ili bez njega. Ako je bio bez svoga ložišta, postavio se na ložište napravljeno od cigle. Kotao se napunio tropom a na dno se obavezno stavila slama da ne zagori. Nastojalo se da se osim krutog dijela tropa ulije i dosta tekućeg radi boljeg pečenja. Na kotao se stavljao poklopac u obliku kape. Iz njegovog tjemena savijena je cijev koja se blago spušta prema rashladnoj posudi, to jest čebru (badnju) punom hladne vode. Tu se usađuje u okomito postavljenu spiralnu cijev. Pri vrhu kotlene kape sakuplja se alkoholna para te po cijevi dolazi do rashladne posude, ulazi u spiralnu cijev, hladi se i kondenzira u tekućinu, te na završetku cijevi curi rakija. Jačina vatre kontrolira se praćenjem intenziteta curenja rakije. Zapravo, rakija uvijek mora curiti u tankoj niti. Voda u badnju trebala se češće mijenjati jer se prolaskom vruće pare zagrijavala. Kotao rakije pekao se i do 5 sati. Po kotlu se dobivalo od 5 do 8 litara rakije, ovisno o veličini kotla i količini sladora.

Kotao za pečenje rakije nije imala svaka kuća, nego nekoliko pojedinaca u selu koji su ga iznajmljivali za novac ili rakiju. Najam kotla dogovarao se i po mjesec dana unaprijed, a zbog velike potražnje za kotlom rakija se pekla po cijele dane, pa i noću, samo da se kotao na vrijeme preda slijedećemu. Ljudi su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije zbog raznih zakonskih ograničenja pekli rakiju po skrivečki na različitim tajnim mjestima, tavanima i podrumima, primjerice. Međutim, nema toga zakona koji je, ili bude, spriječio čovjeka u toj nakani. Rakija se, osim za piće, upotrebljavala za obloge, rane, zubobolju i želučane tegobe, ali i za liječenje stoke.

Ona je jednako omiljeno piće i muškaraca i žena, ovisno o količini; za pod zob, za f čaj, na koleno, za okrepo, za frkajne v želocu, za likera spravlati, a i dobar je „osvježivač daha“. Prema zapisima starijih Đurđevčana znamo da se davno prije rakija nazivala žganicom, ali je danas ova riječ potpuno nestala iz đurđevečkoga govora. Rakija je prisutna i u nekim narodnim uzrečicama. Dok nešto tanko curi kaže se da curi kajdar bi rakijo pekel; onoga kojem curi iz nosa pita se: Jel rakijo pečeš?!; ili ova poslovica: Dobro jutro rakija – zbogom pamet!. Ili ste možda čuli za „rakijaški puk“, pripadnike elitne postrojbe koji ne biraju količinu i kakvoću, niti mare za cijenu i posljedice.