Prije dvjestotinjak godina u Podravini je stočarstvo bilo važnije od ratarstva. Podravci su svoje blago tjerali tijekom sezone na ispašu u polje (parcele na ugaru), na zajedničke pašnjake, livade, i u šume, gdje se to smjelo. Na konaku ja pak stoka stalno boravila vani, osim zimi. U to doba bilo je nekoliko vrsta pastira: čordaši (zajednički), samočni (sam svoj pastir) i pastiri na zajem. Čordaši su zapravo kravari, kanasi su pak bili svinjari a imućniji gospodari uzimali su sluge koji su radili i pastirski posao. Čordaši vodili su seosko blago na ispašu na zajednički pašnjak zvan utvajda (njem. Hutweiden-livada, paša), na kojem je svaka obiteljska zadruga imala besplatno pravo ispaše, bez obzira na broj grla. Čordaši su tako brinuli o puno grla a ishod je bio loš. Na premalim pašnjacima stoka se samo naguravala, dosta toga zagazila, te nikad bila sita i napita. Plaćala ih je općina a hranili  su se kod svakog gospodara čiju su stoku čuvali onoliko dana koliko je gospodar imao grla na ispaši. Nakon razvojačenja 1871. godine ti su pašnjaci postali vlasništvo Zemljišnih zajednica, ili mjerodavnih općina. Samočni pastir čuvao je samo svoje blago i ono je najbolje napredovalo. To si je mogla priuštiti samo brojna obiteljska zadruga. Pastiri na zajem djelovali su tako da su se složila dva gospodara, jedan je držao kanasa a drugi kravara, pa je svaki pastir čuvao blago od oba gospodara, a oni sami su svaki prištedjeli plaću jednog pastira. Pastiri bili su momci od 12-13 pa do 20 godine. Dvadesetogodišnjaci imali su veće plaće jer su mogli raditi i druge poslove ako je gospodar naredio. Svaki je nosio hranu u platnenoj ili kožnatoj torbi, bič i na plećima čuvo.

Fotografija: https://gospodarski.hr/rubrike/stocarstvo-rubrike/prilog-broja-mesne-pasmine-goveda/