Osmanski putnik i putopisac Evlija Čelebi (1611–1685?) veći je dio životnoga vijeka proveo putujući, a potkraj života svoja je putovanja opisao u obimnom desetotomnom Putopisu. Dijelove Putopisa koji se odnose na područje bivše Jugoslavije, a time i Hrvatske, preveo je bosanski orijentalist Hazim Šabanović. Njegov je prijevod objavljen u Sarajevu 1954. (prvi dio) i 1967. (drugi dio) pod naslovom: Putopis. Odlomci o jugoslavenskim zemljama. Taj je prijevod nastao prema tiskanom izdanju Putopisa objavljenom u Istanbulu u razdoblju od 1896. do 1938., ali to tiskano izdanje nije nastalo na temelju originala. Potkraj prošloga stoljeća u Istanbulu je utvrđen, a 2007. i objavljen original Putopisa. Između teksta originala i ranije objavljivanih verzija putopisa postoje značajne razlike, pa Šabanovićev prijevod više nije vjerodostojan. Čelebi je na tim svojim putovanjima prošao i Podravinom, pa valja spomenuti što je tom prilikom zapisao. Godine 1660. po sultanovoj je zapovijedi krenuo u Čakovec kod Nikole VII. Zrinskog, ne bi li otkupio iz zarobljeništva bihaćkog kapetana Mustaj-bega Hasumovića. Drugi put putovao je 1664. godine s tatarskim vojnicima. Na prvotno putovanje s njime je u pratnji krenulo dvjesto vojnika, te su iz Bosne preko Voćina stigli u Viroviticu. Piše da se grad nalazi u šumi, da je tijesan, te da je četverouglastog oblika opasan bedemima i opkopima s vodom. U gradu se nalazi stotinjak kuća pokrivenih daskama i jedna mala džamija. Čelebi navodi da poslije nje prema zapadu nema nijedne muslimanske utvrde. Ovo zapadno nenastanjeno granično šumsko područje između Đurđevca i Virovitice naziva Krčevinom Zrinskih, odnosno tabur, becene. Ime je dobilo po tome jer je zaštićeno opkopom, palisadom ili zasjekom, odnosno preprekom načinjenom od iskopane zemlje i posječenih stabala i granja koje su graničari svake godine bacali na staru hrpu. Krčevina je činila dio habsburško-osmanske granice koja se protezala sjeveroistočno od Save prema Dravi između Virovitice i Đurđevca. Nadalje spominje da su na strateški važnim mjestima na granici postojali prolazi ili “vrata” sa stražarima. Šuma je u tom području zbog izostanka redovitoga krčenja godinama potpuno zarasla. Put kroz šumu od Virovitice do Đurđevca trajao je tri dana hoda a svake se godine morao obnavljati krčenjem. Šuma je bila toliko gusta, kako navodi, da nisu ni sunca vidjeli. Čelebi je zapisao da su drvosječe rušili tako golema stabla da su se od jednoga debla mogla izraditi tri čamca. Zatim opisuje da su se s naše strane nalazile promatračnice raspoređene po uzvišenjima i brdima, na udaljenosti dosega topovskoga hica kojeg bi stražari ispalili kao upozorenje u slučaju približavanja neprijatelja. “Toliko je ta država razvijena i zaštićena, sigurna,” tvrdi Čelebi, da je čak i sultan Sulejman morao s njima održavati dobre odnose.

Izvor: Evlija Čelebi, Putopis. Odlomci o jugoslavenskim zemljama, Sarajevo, 1967.