Laszowski je bio povjesničar i dugogodišnji arhivist Kraljevskog državnog arhiva u Zagrebu. Između ostaloga, na različite je načine bio vezan za Podravinu i Koprivnicu, ali i Đurđevec. Puno je istraživao i pisao o povijesti Podravine, naročito o Koprivnici, a u nekim mjestima imao je rodbinu i prijatelje koje je posjećivao. U Virju je svraćao kod prijatelja Mirka Supeka, a Tottarovi su pak bili rođaci njegove prve supruge. U Đurđevcu se zatekao prvi put u proljeće 1909. godine, kada je bio u Grabrovnici na otkrivanju spomen-ploče Petru Preradoviću. Tada je obišao utvrdu Stari grad. Naime, Laszowskom je u stanu u Zagrebu kuhala Đurđevčanka Marica Sedmak, pa je u srpnju 1917. godine doveo obitelj (suprugu Josipu i sinove Emila, Pavla i Nikolu) na ljetovanje u Đurđevec, a on je usput iskoristio par dana za poslovni odlazak u Budimpeštu. Marica ih je odvela kod svoje sestre Cile, udane Fuček. Njezin muž Stjepan ugostio ih je i smjestio u goricama na Mičetinskom bregu. Tu se dogodio nemili događaj koji je umalo završio tragično. Mali je Emil igrajući se vatrom zapalio klijet koja je izgorjela do temelja. Laszowski je morao nadoknadio štetu, a posao izgradnje klijeti povjerio je Ivanu Jančijevu za 1.200 kruna, kod kojeg je također boravio i bio ugošćen. Osim toga, boravio je i kod imućnog seljaka Ivana Kovača u Čepelovcu, na Belevinaj. Na povratku u Zagreb vukli su za sobom pune torbe mlijeka, putra, vrhnja, mesa, brašna, šljiva i jabuka, čime su ih darovali ljubazni domaćini. Čak je od Supeka na virovskom kolodvoru preuzeo kosti iz njegove gostionice za psa Boxa. Budući da je vladala ratna oskudica namirnicama Laszowski je češće dolazio k Fučku i Jančijevu u opskrbu. U Đurđevcu se osjećao opušteno i često se družio i razgovarao s domaćim ljudima. Posebno je volio poslije ručka odspavati na sjeniku.