Oružnici za vremena Austro-Ugarske Monarhije na hrvatskom tlu bili su pomoćni rod vojske koji je služio za održavanje javnog reda i sigurnosti. Po mogućnosti morali su preduhitriti protuzakonitosti, a ako bi se pojavile, da sve učine da se one i kazne, kao i podupirati provedbu raznih oblasnih odredbi i provoditi sve mjere koje su zakonima propisane. Oružništvo u banskoj Hrvatskoj potpadalo je pod Kraljevsko ugarsko ministarstvo za zemaljsku obranu pa je djelovalo u sklopu Kraljevskoga ugarskog hrvatsko-slavonskog oružničkoga zapovjedništva, koje je imalo stožer u Zagrebu.

U Kraljevstvu SHS, a potom i u Kraljevini Jugoslaviji, uspostavljeno je oružništvo koje se u potpunosti naslanjalo na tradiciju i ustroj prijeratne srpske žandarmerije. Žandarmerija je bila pouzdan instrument vlasti u provođenju državnih ciljeva (centralizma, unitarizma i političke represije). U Đurđevcu je djelovala oružnička postaja na čelu s postajevodnikom i nekoliko oružnika. Prema našim saznanjima spominju se slijedeći: postajevodnici Ante Mažuran (1878.), Florijan Fonta (1886.), Vid Tuškan (1888.), Đuro Korotaj (1895. – 1903.) i Mile Busija (1906.), te oružnici Mihalj Čegel (1883.), Pavao Babić (1900.), Milan Mihalić (1903.), Petar Sedlarić (1910.) i Stjepan Tačković (1910.).

Njihova nam prezimena govore da nitko od njih nije bio domaći čovjek. Od žandara poznat nam je samo žandarmerijski zapovjednik Milan Madaković (1923.). U razdoblju od 1919. do 1925. godine postojale su žandarmerijske postaje u Đurđevcu, Pitomači, Virju, Molvama, Ferdinandovcu i Ždali, a vjerojatno i u Kloštru Podravskome. U kojoj je zgradi bila smještena oružnička postaja za vrijeme Austro-Ugarske, nemamo saznanja. Možda je riječ o zgradi kotarske oblasti jer se u njoj nalazio zatvor za prijestupnike. Poznato nam je tek da su žandari bili smješteni u zgradi pored kotarske oblasti (vidi fotografije).