Obućarski obrt (cipelari, čizmari, opančari) bio je unosan i tražen posao sve do pojave tvorničke obuće, kada se njihov broj počeo smanjivati. U međuratnom razdoblju toliko je bilo šustara da su u Đurđevcu osnovali i svoju sindikalnu organizaciju, a slično je bilo i u okolnim naseljima. Jedan od posljednjih šustara u Đurđevcu, koji je izrađivao cipele i čizme, bio je Ivan Klarić (1913. – 2005.), rodom iz Donje Dubrave u Međimurju, odakle je u potrazi za poslom došao krajem 1930-ih. Izradom obuće, a  kasnije i raznim popravcima, bavio se dokle god mu je to zdravlje dopuštalo. U šali je često govorio o posebnim čarima ovoga posla. Naime, šustar je bio jedini čovjek, osim muža, kojem je žena morala podati nogu, jer je prilikom probe i uzimanja mjere, pogotovo kod čizama, trebala dobrano zadići suknju. Naravno, one privlačnije bile su češće naručivane na probe.

Postupak izrade cipele počinjao je krojenjem gornjeg dijela cipele na drvenom kalupu. Gornji dio sastojao se od prednjeg dijela, sare, kapice, futera i jezika. Nakon toga slijedilo je fercanje (prišivavanje) gornjeg dijela za donji pomoću drete (postolarski konac), te smolenje pomoću kalafunje (kalofonij) kako bi dreta kojom se šivalo postala masna i bolje držala kada se cipela namoči na kiši. Obradi donjeg dijela pristupalo se pribijanjem dijela od deblje kože s klinci (drveni čavlići). Tumpla (kožni potplat) isto se tako pribijala, ali tek nakon obrade, odnosno izrađivanja rupa za pribijanje nešto većim klincima. Rupe su probijane alatom zvanim lohajzlin. Višak klinaca se močio i orezivao staklom da se dobije glatka površina. Peta se također učvršćivala s klinci.

Na petu se obavezno metalnim čavlićima pribijao špicplej kao zaštita od trošenja. Za konačnu obradu cipele služili su knajp (postolarski nož), šustarska rašpa i staklo. Na kraju se koža bojala i politerala. Umjesto politure služila je čađa od gume. Nakon sušenja cipelu je trebalo dobro premazati zagrijanim posebnim voskom. Na taj način dobivao se puni sjaj. Tek nakon toga cipela se mazala z boksom (zaštitnom kremom). Završna faza izrade bilo je vađenje kalupa iz cipele, rašpanje unutrašnjeg dijela te stavljanje uložne tabanice. Za izradu cipela upotrebljavala se teleća, juneća i goveđa koža. Upotrebljavalo se nekoliko vrsta kože; boks je bila posebna obrađena koža, špalt koža lošije kakvoće, a kravina, kalana kravlja koža.