Prva nastojanja oko dovođenja telefonske mreže u Đurđevcu zabilježena su u lipnju 1906. godine kada se vlasnik paromlina Emanuel Braun obratio poštanskom ravnateljstvu u Zagrebu s molbom za uvođenje telefonske mreže. Dobio je odgovor da je to moguće ako se jave barem 3-5 stalna pretplatnika koji će jamčiti da će barem tri godine plaćati pretplatu. Cijena uvođenja telefona bila bi 240 kruna za privatne osobe, 360 za gostionice i 120 kruna za urede. Zašto nije došlo do uvođenja telefonske mreže nije poznato, no prilikom otvaranja željezničke pruge Kloštar – Virje opet se naglašavala potreba za telefonom. Budući da su u ravnateljstvu stalno odugovlačili, 1909. godine istu molbu uputio im je i Trgovački dom u Bjelovaru. Njihovo je opravdanje bilo da nema sredstava i da neće moći udovoljiti molbi ni sljedeće godine. Stoga su se obratili kraljevskom ugarskom Ministarstvu trgovine, no ni to nije pomoglo. Đurđevac je, zajedno s Pitomačom, priključen na telefonsku mrežu tek 8. listopada 1912. godine, i to nakon  šest godina pisanja raznih molba i zahtjeva mjerodavnim vlastima.

Prvi telefonski imenik sadržavao je 16 đurđevečkih pretplatnika sa slijedećim telefonskim brojevima: Hotel Preradović (1), Kraljevska kotarska oblast (2), Općinsko poglavarstvo (3), Braunov paromlin (4), Ivan Plehaty, kraljevski kotarski veterinar (5), Eduard Nöthig, ravnatelj paromlina (6), Podravina paromlin d.d. (7), Kotarska šumarija Đurđevečke imovne općine (8), Braunovo gospodarstvo (9), Općinska klaonica (10), Lujo Kreszinger, mesar i gostioničar (11), Ljudevit Krausz (12), željeznička postaja (13), oružnička postaja (14), Izidor Lichtenberg, odvjetnik (15) i Ferdo Brenner, trgovac mješovitom robom (16).