U noviji vrijeme dreveni virjani (drveni koševi za kukuruz) potpuno su zamijenili prijašnje koševe od pletene šibe, koji su danas prava rijetkost. Ako se i nađu ponegdje, nisu više u upotrebi; ili su trošni i raspadnuti ili se nalaze obnovljeni na kakvim etno-imanjima.

Tek poslije Drugoga svjetskog rata našim se krajem raširio drveni koš slične konstrukcije izrađen od letava, a na stupovima (podbojima) ukrašen minimalnim rezbarenim detaljima obojanima raznim bojama. Uglavnom, riječ je o cvijetu i geometrijskim likovima, a nerijetko je izrezbarena i godina izrade. Široki su ne više od metra, dugački najmanje četiri metra, postavljeni na betonske babaj (nosačima od betona), te pokriveni crijepom. Bolji gazde podizali su dvostruke koševe pod jednim krovom između kojih se moglo utjerati kola ili prikolicu.

Osim toga, ispod strehe koša ljudi su vješali razne predmete, stranice zaprežnih kola i lojtre (ljestve), a ispod koševa nerijetko su bile nastanjene kokoši i psi čuvari. Modernije inačice koševa umjesto letava nose pletenu žičanu mrežu, ili je pak cijeli koš izrađen od željeza. Neki ga zovu košem, odnosno kukružnjakom. Jedino se u Đurđevčana naziva virjan. Zašto baš ovaj naziv, ne zna se pouzdano. Ime je kao takvo zabilježeno još u prvoj polovici 19. stoljeća, o čemu svjedoči ilirac Ferdo Rusan 1845. godine. Samo ime ponajviše podsjeća na Virje i Virovce. Imaju li oni kakve veze s virjanima, teško je reći, osim toga što su Virovci bili na glasu kao ponajbolji graditelji drvenih koševa, ali je to podatak novijeg datuma.