Franjevac Silvestar (Ivan) Zubić jedan je od brojnih svećenika i redovnika koji su poratnih godina pretrpjeli lažne optužbe i iskusili komunističku robiju isključivo zbog svećeništva i djelovanja tijekom Drugoga svjetskog rata. Zubić rodio se 29. travnja 1909. godine u Đurđevcu. Sin je Stjepan Zubića i Cecilije rođene Ščuka. U franjevački red stupio je 11. rujna 1925. godine, za svećenika je zaređen 25. rujna 1933., a mladu misu služio je u Đurđevcu 2. srpnja iste godine. Djelovao je kao revan redovnik u samostanima u Zagrebu, Virovitici, Kloštar-Ivaniću, Brodu i Vukovaru. Posvetio se službi vjeroučitelja mladeži u šegrtskim školama i gimnazijama. Kao kateheti vukovarske gimnazije za vrijeme NDH, priređen mu je od komunističkih vlasti namješteni sudski postupak, ali se izvrsno držao i branio istinu o bl. Alojziju Stepincu. Zbog toga je robijao četiri godine u Osijeku. Potom je djelovao u Subotici, te bio predstojnik samostana u Bjelovaru (1960. – 1966.). Za vrijeme boravka u Bjelovaru vodio je župu u Kapeli, gdje je gradio porušenu župnu crkvu stradalu u potresu 1938. i bombardiranju 1943. godine. Nakon odlaska iz Bjelovara, načet bolešću, živio je u Virovitici a umro je u Zagrebu 12. studenoga 1970. godine od klijenuti srca kao gost svoga nećaka. Pokopan je u novoj franjevačkoj grobnici na Mirogoju. Komunistička propagandistička literatura ovako je pisala o Zubiću: Jedan od zakletih ustaša bio je i fra Silvestar Zubić, kateheta Vukovarske gimnazije, kasnije „pobočnik“ ustaškog logora u Vukovaru. Svoja predavanja u gimnaziji koristio je za propagandu fašizma i ustaštva, a ne za predavanja o evanđelju i vjerskoj dogmatici.