Obitelj Nöthig je uz Braunovu bila najpoduzetnija i najimućnija u Đurđevcu. Eduard (1877. – 1930.) je kao ravnatelj paromlina „Podravina“ d.d. u Đurđevcu dobro vodio posao 1910-ih godina, međutim, kako su u Đurđevcu tada poslovala još dva paromlina, uvidio je da bi ubuduće bila upitna opstojnost dioničkog društva. Stoga je odlučio iznajmiti paromlin, a poslovanje usmjeriti prema dioničkom paromlinu u Pitomači. Nakon toga, 1912. godine izborio se za ulaganje kapitala u gradnju modernog paromlina u Bjelovaru, na mjestu staroga koji je stradao u požaru 19. siječnja 1911. godine. Bjelovarski je mlin  upisan u registar 1913. godine. Od 1916. godine paromlin „Podravina“ d.d. mijenja naziv u „Sjedinjeni paromlini“ d.d. u Đurđevcu, s generalnim direktorom Nöthigom na čelu. Posao je dobro krenuo pa su svoja skladišta otvorili u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu, Ljubljani, Beču, Celovcu i na Sušaku. Krajem Prvoga svjetskog rata mlinarska industrija zapala je u krizu, pa je Nöthig otvorio u Bjelovaru ljevaonicu SMEV (1917.), koja je proizvodila dizelske motore, male gospodarske strojeve (preše za grožđe, sječkare…), dijelove za mlinove, gatere za pilane, razne ploče, koloture, rešetke za kanale, okrugle peći, „puške“ za kola, kotače za plugove i ručna kolica, te sve vrste strojnih dijelova prema nacrtu. U ljevaonici se moglo lijevati odljevke sivog lijeva do 8.000 kg a godišnje je proizvela 1.200 tona lijevanog željeza. U tvornici je proizveden prvi dizelski motor u ondašnjoj državi. Zapošljavala je 200 do 300 radnika. Nažalost, tvornica je propala 1925. godine zbog prevelike inozemne konkurencije i pada kupovne moći stanovništva. Potom se Nöthig okrenuo osnivanju drvnog poduzeća „Bilo“, koje se bavilo eksploatacijom bilogorskih šuma. O Eduardovoj smrti 1930. godine kolale su glasine da se ubio zbog teškoća u poslovanju, a nakon toga posao je dijelom preuzela supruga Karolina uz potporu Prve hrvatske štedionice.