Đurđevčani su nekad do svojih vinograda najčešće išli pješice putovima, no najbrže se moglo stići utabanim stazama koje su se od zadnjih kuća pružale preko polja po međama i poljskim puteljcima. Najpoznatija je bila Čepelovečka steza. Kolima se pak teško vozilo jer su uski kotači u nizinskim predjelima propadali u suhi pijesak, a na obroncima za vrijeme obilnih kiša blato je itekako otežavalo vuču. U klancima bi se pak stvarale duboke pukotine koje su nastale spuštanjem oborinskih voda u nizinu. Obronke na kojima su Đurđevčani i stanovnici okolnih sela imali svoje vinograde nazivali su bregima: Veliki breg, Čepelovečki breg, Svetojanski breg, Mičetinski breg, Budrovečki breg, Lončarov breg, Kovačev breg, Stari breg, Plačibreg, Kenđeličev breg, Jelin breg, Semerajev breg, Posredni breg, Staro selo, Pri zvirišču, Belevine, Mali i Veliki kostajn i drugi. Osim bregova tu su i neke druge lokacije. Uglavnom su to bili brežuljci ili padine između većih brjegova ili rubna područja do kojih su sezale nizinske oranice ili livade: Fučkarova gudura, Mijajlev dol, Šalatin jarek, Grabrovnak, Med Brezinami, Pri Majke Bože, Pri klenu…