Dugogodišnja je tradicija da Đurđevčani krajem srpnja hodočaste u Mariju Bistricu. Danas se hodočasnici bezbrižno voze autobusima ili vlakom, dok je nekad to bilo daleko teže. Na put se kretalo kudikamo prije, i to pješice prečicom, da se skrati put. Putovanje je bilo naporno, vrućina i žeđ, žuljevi na stopalima od mukotrpnog pješačenja, ali s marijanskim pjesmama i molitvom na usnama. Sa sobom se nosilo jelo u korpama za sve dane provedene na putu i za vrijeme boravku u Mariji Bistrici. Putem se uz okrjepu odmaralo u hladovini. Noćilo se uz određenu naknadu u skromnim sirotinjskim kućama dobronamjernih Bistričana, koji su nerijetko i za ukusne podravske kolače znali ponuditi prenoćište u štaglju. Nakon mise u Marijinu prošteništu slijedio je križni put na brdu ponad crkve. Kupio se pokoji kipic za dar onima koji su ostali kod kuće, a djeci kakva drvena igračka, šaltva, kojnić… Eventualno se popila koja čaša gverca. Nije se previše trošilo, jer novca nije bilo. Nakon povratka, ukućanima se reklo: Delimo vam svetoga blagoslova od Majke Bože Bestričke!. Popratne slike svjedoče o hodočašću Đurđevčana 1941. godine, što ga je vodio svećenik Vinko Majstorović, ondašnji kateheta osnovne i građanske škole u Đurđevcu.