Đurđevečka pukovnija osnovana je 1745. i opstala je sve do razvojačenja 1871. godine, isto kao i Križevačka pukovnija. Obje su bile u sastavu Varaždinskog generalata. Tijekom navedenog razdoblja Đuroki su nosili različite mundure (odore), pa se ne može reći kako je točno izgledala jer se mijenjala tijekom vremena. Jedan zapis donosi kraći opis odore iz 1746. godine, dakle odmah nakon ustroja pukovnije. Odoru su činili suri kaput s jasno crvenim ovratnikom, naramenicama i zavrnutim rukavima, modre hlače sa žutim gajtanima, crno remenje i čako (kapa, šubara). Obje odore međusobno su se razlikovale po pucetima, jer su Križoki imali žuta a Đuroki bijela, časnici srebrne zvijezde i srebrne borte, a Križoki zlatne. Kako je izgledala odora 1762. godine vidimo prema priloženim fotografijama, a isto tako i odore ostalih pukovnija. Očito je da su odore istoga kroja a međusobno se razlikuju po bojama pojedinih dijelova i detalja. Budući da su graničari bili trajno u vojnoj  službi vojevali su širom Europe a u mirnodopsko vrijeme imali su obvezu držati straže i čuvati granicu od upada osmanlijskih četa. Zbog toga su do 1808.  imali dvije odore; ratnu za vojne pohode i smeđu domaću za boravak kod kuće. O domaćoj odori govori i Temeljni zakon iz 1807. godine: …mora biti sastavljena od mađarskog csaka ili klobuka, kaputa („reklec, reklin“) obilježenog bojama pukovnije, bijelog „lajbeca“, dugih bijelih hlača, remena, dvojih gaća, dvije košulje, debele kabanice („kepejnek“), crnog šala, platnene naprtnjače, vojničke kape i rukavica. Odore mogli su kupiti ili sami izraditi od domaćega sukna. Nakon toga domaća je odora ukinuta i propisana samo jedna. Kaput je imao biti tamnosmeđe boje, mađarske hlače plave boje, remenje crne, a ostali se dio odore nije promijenio. Kraći zapis iz 1895. godine vrlo je važan jer potvrđuje izgled prvotne odore Đuroka, a što je najvažnije, donosi nam jednu važnu činjenicu koja se odnosi na ovdašnju tradicionalnu mušku narodnu nošnju. Učitelj Otokar Zobunđija, rodom Đurđevčan i autor zapisa, piše o svom tetku Mišku. Sjeća ga se da je nosio modre hlače što ih u opanke uvija, zobuncem na plećima i šubarom na glavi. Prof. Ivan Kranjčev u svome doktorskom radu iz 1926. godine svjedoči da je takva nošnja iščezla pred prije 50 godina (modre hlače, surka, prsluk). Dakle, Đurđevčani su otpisanu odoru zadržali kao svakodnevnu. Prema tome, tako je izgledala najstarija muška narodna nošnja u Đurđevcu.