O tvorbi imenica vidjet ćemo na primjeru imenica ženskog roda. Imenice ženskoga roda koje u nominativu jednine završavaju na -a u genitivu jednine imaju nastavak -e (otvoreno /e/) s fiksiranim naglaskom; grabe, roke, iže. U dativu i lokativu jednine ženskoga roda prevladao je nastavak -e (zatvoreno /e/), pa se imenice tvore kao; kokoše, klete, v žaloste. U ovome slučaju pojavljuje se i rjeđi nastavak -i; v noči, f peči, ili pak f krušne, f plave, v bogečke. U akuzativu jednine ženskoga roda imamo nastavak -o; ženo, jaboko, kumo, kao i u instrumentalu gdje je taj nastavak naglašen; jabokom, deskom, kumom. Vokativ jednine obično je izjednačen s nominativom jednine, a u množini su izjednačeni nominativ, akuzativ i vokativ. U genitivu množine tvore se imenice; žen, rok, godin, a kod onih koje završavaju suglasničkom skupinom obično dolazi nastavak -i; višni, ruški, birki, zvezdi. Takve pojedine imenice mogu u genitivu množine imati nastavak -o, ali se u tom slučaju u suglasnički skup umeće -e-; dekel, igel, bresek, a upotrebljavaju se i dubletni oblik; dekli, igli, breskvi. Zatim, u dativu množine postoji nastavak -am; zornicam, puram, kravam, a u lokativu množine prevladava nastavak -aj; na kravaj, v rokaj. U instrummentalu množine rijetko se pojavljuje nastavak -ami; z nogami, z rokami. Kod imenica valja ukazati na promjene u govoru, odnosno kako u stari đurđevečki govor ulaze naglasne promjene iz hrvatskog standarda. To se odnosi na mjesto naglaska. Na primjer, kod muških imenica u genitivu množine s nastavkom -om (bobnov, pajdašov) naglasak je na zadnjem slogu, a u današnje vrijeme taj se naglasak pomaknuo na prvi slog, što nije značajka đurđevečkoga govora.