Čamac, ili po podravski čon, bilo je sveprisutno plovilo pridravskog kraja, pa i u zaobalju dokle su god dopirale vode nakon izlijevanja iz korita stvarajući neprohodne mrtvice i jarke ispunjene vodom. Š čonom se prevozilo, odlazilo u ribolov, utvrđivala obala, lovile klade, vadio pijesak, kratio put do konaka, kakve njive… Čamci su se isprva kopali (dubli) u deblu, jer je drveta bilo na pretek. Stari konačari sami su izrađivali čone, ali i Romi koritari koji su tome bili vrlo vični.

Kasnije, kad su šume prorijeđene i bile pod paskom civilnih vlasti, čamce su izrađivali od piljenih dasaka.  Majstori upotrebljavalji su hrastove daske debele 2,5 cm, a mogle su poslužiti i vrbove. Čamac se sastojao od rebara (hegije), poda i  bočnih dasaka zvanih ličnice. Prednja strana zvala se gobec, a stražnja zaritek. Prvo se stegnuo pod, zatim se na njega učvrstila rebra, a potom postavljale bočne daske u nagibu od 25 %. Pribijale su se kovačkim čavlima, a na savijanju pritezale lancima.

Čavli imali su široku glavicu ispod koje se podmetala kudjelja. Daske morale su biti jednako široke da se mogu spajati ako je čamac bio dulji od dasaka. Kad je čamac gotov v rajse (proreze između dasaka) utiskivala se mahovina ili kudjelja, a na to zabijali rajfi z malemi klanficami,  da čamac ne propušta vodu. Na kraju se premazao kakvim zaštitnim sredstvom. Mali čamci imali su sjedalice (poprečne daske) a upravljalo se veslima. Veći čamci su imali kormana (kormilo). Dužina čamaca iznosila je od 4-7 metara, ovisno o namjeni (za prijevoz, ribolov, za splav, za mlin…). Veći i dulji čamci mogli su se paralelno povezati radi prijevoza većeg tereta (drva, kola, sijeno i sl.).