Jedan od brojnih Hrvata koji su nestali na kraju Drugoga svjetskog rata, odnosno stradali na Križnome putu, bio je i seljak Mato Belobrk, rođen 10. rujna 1896. godine. Do 1915. godine živio je u Đurđevcu, a po povratku iz Prvoga svjetskog rata preselio se u Velike Sredice pored Bjelovara, gdje se počeo baviti političkim radom. Do 1929. bio je pristalica pravaša, te je bio pod stalnom prismotrom tijekom Šestosiječanjske diktature, da bi 1935. godine pristupio Hrvatskoj seljačkoj stranci. Ubrzo je postao potpredsjednikom, a potom i predsjednikom mjesne organizacije HSS-a u Velikim Sredicama. Slom Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine zatekao ga je u redovima jugoslavenske vojske u Ferdinandovcu, gdje se odmah uključio u razoružavanje bivših jugoslavenskih odreda. Nakon osnivanja Nezavisne države Hrvatske imenovan je za ustaškog logorskog pobočnika u Bjelovaru. Za vrijeme načelnikovanja Julija Makanca i Slavoljuba Kolesarića bio je donačelnik (1940. – 1943.), a od 1. svibnja 1944. do 5. svibnja 1945. godine i gradonačelnik grada Bjelovara. Ustaške su vlasti u svojoj promidžbi često isticale da je Belobrk prvi seljak izabran na tu funkciju. Nakon sloma NDH završio je na Križnom putu, ali se ranjen uspio vratiti u Bjelovar, gdje je umro.