Andrija Ormuž rođen je od oca Ivana Ormuža i majke Ane Ormuž rođene Ljubić u Novigradu 6. studenoga 1875. godine. U Đurđevcu se zatekao 1907. godine kao podvornik kotarskoga suda, kada je postao sudbenim kancelistom i poslan na svoju prvu službu u Mitrovicu. U Đurđevcu je oženio (23. II. 1908.) domaću djevojku Mariju Židovec (18. VIII. 1887. – 5. IX. 1951.), kćer Stjepana Židovca i Bare rođ. Sulimanović (kbr. 298). Ormuž službovao je u Rijeci, odnosno na Sušaku, gdje mu se rodila kćer Dragica (29. XII. 1909.) i sin Josip (1. I. 1912.). Dragica je umrla 3. studenoga 1962. u Opatiji, a Josip 24. siječnja 1973. godine u Đurđevcu. Josip je postao svećenikom (zaređen 1935.). Po svemu sudeći, Ormuž se kasnije radi službe ponovno doselio u Đurđevec, budući da je upisan u župnu Knjigu stranaca. Nastanio se u Đurđevcu i kupio bivšu Ružićevu kuću u Starogradskoj ulici (kbr. 536). Posve je izvjesno da je nakon služenja vojske određeno vrijeme ostao u vojnoj službi, jer su ga Đurđevčani zvali Ormuž zupar (vojnik koji je služio vojsku preko roka, ne za plaću, već za hranu ili koja druga materijalna dobra). Kao natporučnik i vojni pisar 24. pješačke pukovnije boravio je na frontu tijekom Prvoga svjetskog rata. Nakon povratka s ratišta krajem 1918. godine povjerena mu je dužnost voditelja Narodne straže, koja je tada održavala javni red i mir u Đurđevcu. Umro je i pokopan u Đurđevcu 6. lipnja 1952. godine.