Jedan je od božićnih čestitara i poležaj., koji je na poziv s čestitkama dolazio u kuću. Poležaj je unaprijed naručen, dogovoren i pozvan muškarac, obično koji susjed, prijatelj, kum ili član uže rodbine. Morao je zadovoljavati određene uvjete; biti pošten, marljiv, skrban i prijateljski naklonjen kući. Točnije, trebale su ga krasiti sve pozitivne ljudske vrline, jer je takvoga čestitara priželjkivala svaka kuća. No znalo se dogoditi da koje godine baš i nije bilo sreće i obilja u kući, a ako se to dogodilo nekoliko godina zaredom, kućedomaćin je bio primoran mijenjati poležaja. Žena ni u kojem slučaju nije smjela bit poležaj, niti na Božić doći u tuđu kuću, jer bi na taj način donijela samo nesreću i razdor. Sam čin čestitanja odvijao se poslije polnoćke, ili na Božić ujutro prije jutarnje mise. Nakon polnoćke mešari (koji su prisustvovali misi) se nisu zadržavali pred crkvom, već su zajedno s poležajom odmah hitali kući.

Oduvijek bio je običaj da poležaj na Božić bude prva strana osoba koja kroči u kuću. Ako bi kojim slučajem kakav nepozvan čovjek stupio preko kućnog praga, vjerovalo se da on donosi nesreću, napast i svađu u kuću. Zbog toga se nastojalo da se to ne dogodi. Zato se cijelog božićnog dana ljudi nisu međusobno posjećivali, osim poležaja. Prema staroj uzrečici vjerovalo se da će onome koji stupi u tuđu kuću kućedomaćin smočiti glavo f ščavnak (posudu s napojem), a takvi koji hodaju na Božić da će se klatariti cijele godine. Poležaj kad je ušao u kuću pozdravio je sa Falen Jezuš i Marija! Nakon što bi mu domaćini uzvratili Na se veke! ili Bodi fajlen!, izrekao bi božićnu čestitku, istu kao i kućedomaćin pri unosu slame u kuću na badnju večer. Međutim, pojedini su poležaji  znali u osnovnu čestitku ubaciti još pokoji stih, naročito kod  nabrajanja želja. Potom bi ga domaćini posjeli k stolu i ponudili ga rakijom slivofkom (rakija od šljiva bistrica) ili ruškovom žganicom (rakija od kruške tepke), a u novije vrijeme domaćim likerom (rakija tropica s ekstraktom kruške ili mentola). Od jela bila je priređena ladnetina (hladnetina), neizostavno božićno i svatovsko jelo, zatim kolači (makovnača, orevnača…) ili pak koje drugo domaće jelo, već prema mogućnosti pojedine kuće. Zatim bi i ostali sjeli k stolu, jeli i pili. Poležaj za stolom morao je mirno sjediti, ne vrpoljiti se i mahati nogama da, kako se vjerovalo, i kvočke budu mirno sjedile u gnijezdu i legle piliće. Na kraju je bio darivan jabukom božićnicom. Nije se predugo zadržavao, već bio pošao kući na spavanje jer se trebalo rano ustati i nahraniti blago, ili u drugom slučaju poći na jutarnju božićnu misu. Prema narodnoj tradiciji, Božić bio je dan spokoja, mirovanja i obiteljskoga druženja, u tuđe kuće nije se zalazilo. Rodbinu, prijatelje i kumove smjelo se posjetiti i čestitati im tek na Štefajne, pogotovo ako je u kući bio koji Štef.