Od mnoštva dječjih pastirskih igara koje je pribilježio učitelj Željko Kovačić iz Podravskih Sesveta izabrali smo igru zvanu baltuga. Ime dobila je po batini kojom se igra. Igrala se u proljeće najčešće oko Uskrsa na ledinama i travnatim čistinama u šumi i u selu. U igri sudjelovala su najmanje tri dječaka u dobi od 7 do 15 godina. Za igru su se koristili glogova baltuga duljine oko 75 cm i jasenov kotač zvan kvrgenjak promjera 10-12 cm i debljine 3 cm. Odabrani igrač uzeo je baltugu i postavio je okomito. Zatim su svi igrači redom stavljali svoju šaku na štap, i tako do vrha batine. Tko nije imao mjesta za svoju šaku taj je morao nabacivati kotač ispred ostalih igrača. Na prostoru ledine igrači su načinili svoje jamice veličine kotača, u kojima su držali vrh baltuge i čuvali mjesto. Razmaci igrača, u liniji, bili su toliko da su zamahom mogli izbacivati baltugu, a da ne dođe do udaranja susjednog igrača. Pošiljatelj kotača, zvan služitelj, slao je kotač po zamišljenoj liniji, 3-5 m ispred igrača. Prvi susjedni igrač (lijevi) stajao je na udaljenosti od oko 10 m. Pošiljatelj je naglim zamahom ruke poslao kotač ispred svih, a ovi su ga gađali. Za pogođenim ili nepogođenim trčao je pošiljatelj, hvatao ga rukom i trčao prema rupama igrača u koje je stavljao kotač, da bi se zamijenio za ulogu. Zatečen suigrač išao je na njegovo mjesto i nastavio slanjem kotača. Za izbačenim baltugama svi su trčali, hvatali ih i vraćali se na svoje mjesto. Stavljali su ih vrhom u rupu, da ne bi bili zatečeni. Cilj igre bio je što bolje pogoditi kotač i otjerati ga što dalje od polja, da poslužitelj što više i dalje trči za njim. Najbolji igrač bio je onaj koji je sigurnom rukom pogađao kotač i tjerao ga najdalje iz polja igre. Vrijeme igre nije bilo ograničeno. Igru je čuo od gostioničara Franje Ružića (rođ. 1924.) u Fredinandovcu 26. lipnja 1977. godine.