Porijeklo ručnog žrvnja za mljevenje žita seže u daleku prošlost i nalazimo ga kod mnogih naroda. Jedan pisani izvor spominje neki mlin (vodenica) na đurđevečkom području još 1549. godine, kada je u granično područje poslana posebna komisija koja je trebala pregledati sve utvrde. Tako u izvještaju graditelja Domenica de Lalia o stanju đurđevečke utvrde stoji da je velika opasnost za posadu jer je pitka voda izvan zidina utvrde, kao i mlin na obližnjem potoku. Stoga je predložio da se nabavi ručni žrvanj. Znači da su naši preci mljeli žito u vodenicama, a za manje, dnevne potrebe na žrvnju. Upotrebljavali su ga i zimi kada vodenice nisu mljele, a u pomanjkanju brašna pripremljenog tijekom jeseni. Žrvanj se nalazio na drvenome postolju. Princip rada ručnog žrvnja je posve jednak kao i kod vodenice, samo što je u ovom slučaj žrvanj pokretan ručno, to jest okretanjem gornjeg kamena pomoću u nj usađene drvene ručke, dok je donji kamen učvršćen. U našim krajevima odavno se ne upotrebljava a i teško je naći još kojeg na životu.