Svećenik Josip Lehpamer rođen je u samoborskim Rudama 11. siječnja 1832. godine. U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju i filozofsko-teološki studij 1855. godine, kada je i zaređen. Odmah je počeo raditi u nadbiskupskoj pisarnici, a nakon toga je predavao matematiku i prirodoslovlje u nadbiskupskoj gimnaziji. Od 1859. godine bio je propovjednik na njemačkom jeziku u crkvi sv. Katarine u Zagrebu, zatim nadstojnik nauka u sjemeništu te duhovnik sestara milosrdnica u Zagrebu. Za župnika u Đurđevcu postavljen je 31. svibnja 1868., gdje je službovao do 1874. godine. Potom se vratio u Zagreb, gdje je obavljao različite poslove u upravi Zagrebačke nadbiskupije. Između ostalih, bio je i tajnik kardinala Josipa Mihalovića. Godine 1877. imenovan je čazmanskim kanonikom.

Kao narodni zastupnik biran je u Sabor 1871., 1872., 1875. i 1878. godine. Suutemeljitelj je Neodvisne narodne stranke (1880.). Zbog protivljenja mađarizaciji sukobio se s nadbiskupom Mihalovićem, a nije bio omiljen ni kod vlasti, pa se 1880. godine povukao u kapucinski samostan u Varaždinu, gdje je ipak obnašao službu gradskog zastupnika i ostao zapamćen kao prijatelj siromaha i pokretač mnogih društvenih događaja. Bio je osnivač i predsjednik dobrotvornog Društva sv. Josipa iz Arimateje (1862.-1865.), suutemeljitelj Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima (1868.) i prvi predsjednik Katoličkog djetičkog društva. Surađivao je u Narodnim novinama (1865.), Glasniku sv. Josipa (1875.), Pozoru (1882.; Obzor 1890.) i Katoličkom listu (1884.), a pod pseudonimom Jednom prijatelj sreći obiteljskoj tiskao knjižicu Kažiprst roditeljem za što valjaniji odgoj djece (Zagreb, 1898.). Umro je 1. ožujka 1911. godine.