Brigu o vinogradu u prijašnja vremena vodili su uglavnom stariji muškarci koji više nisu bili sposobni raditi u polju, ali su u vinogradu bili od koristi jer su u klijeti provodili veći dio godine. Zvali su ih goričari, i oni su goričarili tijekom sezone poslova. Stoga su bili u mogućnosti pravovremeno obaviti sve poslove; rezanje, optrgavajne zaperkov, špricajne, pretakanje vina, sušenje sijena… Jedino je kod kopanja i berbe trebalo više radne snage. Bio je i nemali broj slučajeva da su međaši znali više vremena provoditi nuz kupico, pa su zapostavili trsje. Nerijetko su sami pripremali hranu. Na jelovniku je bio gorički krumper, špek, a ponekad i ulovljeni zec, te poj (puh). Međutim, nisu se sjetili one poslovice: Gorice trebajo slugo, a ne gazdo! Kad se loza zapustila i razrasla poslali bi svojima poročka (poruku) ili bi došli kući po minažo (hranu) i rekli: Treba je joščer težakov, gorice so vušle! Ipak je vinova loza poljoprivredna kultura koja zahtjeva najviše radne snage i brige. Na fotografiji vidimo tipičan “prototip” staroga goričara: staračko ispijeno lice s brkovima, u ustima lula, na glavi škrilak, robača, kaput na hendek (o jedno rame) i neizostavni šulec (muška pregača). Na nogama opanki ili bosonog, kožnata torba preko ramena i baril s vinom. Tko bi rekao da bi se takvi „aduti“ mogli zapiti u klijeti i prepustiti trsje na milost i nemilost? Zapravo, tim su ljudima to bili najljepši životni trenutci koje su provodili nakon dugogodišnjega mukotrpnog rada na gruntu.