Voćarstvo u Podravini za vremena Vojne krajine, a i kasnije nakon razvojačenja 1871. godine,  odnosilo se samo na voćke zasađene na okućnicama i u vinogradima. Vojne su vlasti koliko toliko nastojale poticati sadnju voćaka osnivanjem pukovnijskih rasadnika. Iako su proizvedene sadnice besplatno dijeljene, ljudi se voćarstvom baš i nisu previše bavili. Preporučale su saditi jabuke, kruške, trešnje i lipe na ulici ispred kuća. Uz voćke po vinogradima (oreji, kostajni, čerešne…) dio se nalazio i na gruntišču, odnosno oko kuće i u vrtu: oreji, jaboke, slive i ruške. Takvi se nasadi nisu mogli nazivati voćnjacima, jer je u njima bilo zasađeno po desetak voćaka. Podravci tada nisu govorili voćnjak, nego da na vrtu ili u vinogradu ima komad zemlje pod jabokami, slivami, itd. Ubrano voće odmah se trošilo i nije se čuvalo do proljeća, osim jabuka koje su mogle nešto dulje stajati. Dobar dio voća se sušio (slive, tepke ruške) i pravio se sok od jabuka (jabočina) i šljiva (slivoš), ali i ocat. Dio voća, posebno slive i tepke ruške upotrebljavao se za pečenje žganice (rakije). Rakija je služila za piće i kao lijek za ljude i životinje. Vrlo zastupljene voćke bile su dude čije je zeleno lišće bilo hrana dudovom svilcu, od kojeg se izrađivala prirodna svila, o čemu smo pisali u zasebnoj temi, kao i jabukama. Prilike u voćarstvu ukratko je prikazao novinar u Tjedniku bjelovarsko-križevačkom 1890. godine, zaključivši da je voćarstvo slabo, da šljive i jabuke ne rode, osim oraha čija se stabla dosta sječu a ne sade se nove. Sadnica voćaka nije bilo na prodaji već su se dijelile iz školskoga vrta u kojem su ih učenici zajedno s nastavnikom cijepili i uzgajali. Upravo su ti školski vrtovi odigrali značajnu ulogu u razvoju voćarstva u hrvatskim krajevima. Ovakvo stanje voćarstva nije se mnogo promijenilo ni u 20. stoljeću, osim što su se počele primjenjivati modernije agrotehničke mjere i kemijska zaštita protiv bolesti i štetnika, dok su nasadi uglavnom ostali isti, uz pokoju novu voćnu sortu. Veći broj voćaka uzgajao se u loznjaku Imovne općine đurđevčke na Peskima. Prema podatcima iz 1900. godine bilo je zasađeno 650 raznih voćaka. U godinama nakon Prvoga svjetskog rata evidentirano je oko 200 stabala jabuka i trešanja, te ponešto krušaka, šljiva, višanja, bresaka, kajsija, oraha i dunja. Jabuke su dobro rodile, od ranih petrovača do zimskih sorta, za razliku od trešanja. Prvi veliki voćnjak zasadila je prehrambena industrija Podravka iz Koprivnice 1961. godine na površini od 50 hektara, od toga oko 30 do 35 hektara trešnje, kruške i jabuke, s međukulturom malinom. Sljedeće godine planirano je urediti još 70 hektara plantažnih voćaka. Voćnjak je bio podignut na niskom i vlažnom terenu uz cestu prema Severovcima, u neposrednoj blizini pješčanih brežuljaka, ali nije opstao.