U listopadu, kada bi otvrdnuli kukuruzni klipovi, slijedila je berba kukuruza. Berači bi se kolima uputili u polje, privezali konje uz kola i prionuli berbi. Nekad su se klipovi brali ručno. Dlanom i prstima lijeve ruke obuhvatila se stabljika (betvo) i gornji dio korijena klipa, a prstima desne ruke uhvatio bi se njegov vrh i povukao preko stisnutog dlana lijeve ruke, odnosno prstiju. Tim pokretom klip je puknuo u korijenu i odvojio se. Tako je većina luščijna ostala na stabljici, a manji dio na klipu. Berba se odvijala na dva načina – f stolnak i na vrpice. Od konopljenog stolnaka za nošenje načinila bi se svojevrsna vreća. Dva susjedna ugla berač bi zavezao u čvor i taj dio objesio o vrat, a ostala dva obavio oko pojasa i svezao u čvor na leđima. U tako načinjenu „vreću“ stavljao bi ubrane klipove i odnosio u kola. U drugom slučaju, otrgnute bi klipove bacao na hrpice uz među, a nakon završetka berbe redom se prišlo bacanju hrpica u kola.

U novije doba, kada je sjetva obavljana strojno, uzduž njive posjekla bi se dva susjedna reda kukuruzovine za prolaz kolima, tako da su se hrpice nalazile s obje strane kola. Na svaku hrpicu bacali su se pobrani klipovi s 4-6 redova sa svake strane. Utovareni se kukuruz potom odvozio kući na luščejne (komušanje) i spremanje na naiž (tavan) ili vu virjan (koš). Kukuruz se ujedno mogao luščiti i na betvu, to jest, prije trganja klipa luščijne se skinulo sve do korijena, tako da je ubran posve čist klip. Takav način berbe trajao je duže, i rjeđe se primjenjivao.