Zujalica od hrušta rijetki je primjer dječje igračke u kojem se koristi živi rožđak, ruščaj (hrušt). Izradu igračke opisao je učitelj i etnograf Željko Kovačić iz Podravskih Sesveta u svojoj knjizi o pastirskim igrama i športovima. Za izradu ove dječje igračke potreban je živi hrušt. Dječaci su ih lovili u prvi sumrak, odnosno tresli sa stabala šljiva u jutarnjim satima, jer su tada mirovali. Potom su ih čuvali u kakvim kutijicama i sobom nosili na pašu. Dolaskom u šumu, za vrijeme predaha, oštrim nožem odrezali bi vrbovu, jasikovu ili ljeskovu šibu debljine oko 5-7 mm. Svaki je dječak duljinu šibe odredio prema veličini svoje šake. Gornji dio šibe zašiljili bi poput olovke i ravno odrezali vrh. Za dovršenje igre bio je potreban šiljasti trn šljive, gloga ili bagrema. Tada su uzeli hrušta i otvorili mu lijevi poklopac krila, vrh probušili trnom i pričvrstili u sam vrh šibe. Držeći šibu u ruci činili su pokrete u krug te poticali hrušta na otvaranje krila i let. On je potom brzo zujao kao pri normalnom letu i okretao se oko trna. Igra je trajala dok hrušt ne bi uginuo. „Poslušni“ hruštevi nakon ugibanja zaslužili su čak i  „dostojanstven“ pokop.

Vladimir Miholek