Krajem 1890-ih u đurđevečkoj utvrdi Stari grad djelovala je djevojačka pučka škola, koju su vodile časne sestre milosrdnice. Učionice bile su smještene na prvom katu, kao i prostorije za smještaj učiteljica časnih sestara. Kat se sastojao od 6 većih i osam manjih prostorija, te dvije kuhinje. Na drveni hodnik, sličan današnjem, ulazilo se pokraj samog ulaska u atrij. Prizemlje je služilo kao podrum i drvarnica. U prostoriji same kule, iznad prolaza u dvorište, nalazila se kapelica Navještenja Blažene Djevice Marije. U dvorištu utvrde prostirao se mali vrt sa zelenilom i odulja zgrada za smještaj općinskog građevnog materijala, nekoć staja za smještaj krajiških konja. Utvrda se nalazila u vrlo derutnom stanju, a budući da je počivala na hrastovim pilotima, zbog slijeganja tla cijela je propala u zemlju za čitav hvat, što su zaključili ondašnji stručnjaci. Do 1896. godine nalazila se u vlasništvu državnog erara, kada ju je općinsko poglavarstvo naumilo otkupiti. Na svojoj sjednici od 1. travnja odlučeno je da se molba o kupnji pošalje Kraljevskom ministarstvu financija u Zagrebu. Vijećnici su se nadali povoljnom rješenju, jer je u utvrdi smještena škola. Ponudili su procijenjenu svotu od 1.200 forinti. Riječ je o vrlo maloj svoti, ako se uzme u obzir da je tih godina jedan bolji konj vrijedio oko 300 forinti. Ministarstvu se tako pružila prilika da se riješi nekretnine koja je vapila za obnovom, pa su radije taj budući trošak prodajom prebacili na brigu općinskome poglavarstvu. Po svemu sudeći, iste je godine utvrda zaista prešla u vlasništvo Općine Đurđevec, nakon čega je došlo do obnove krovišta, odnosno zamijene šindre novim crijepom.