U bivšoj su Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata niknule brojne poljoprivredne zadruge, pa čak i u omanjim selima. Tako je u Đurđevcu pokrenuta peradarska zadruga „Zadrugar“, koja se bavila otkupom i prodajom peradi i jaja. Zadruga je posjedovala i dva stroja za klasiranje jaja, pa su je Đurđevčani nazivali još i jajčara.

Od 11. rujna 1955. godine zadruga je ušla u sastav Središnje stočarske zadruge u Koprivnici, kojoj je pristupila još i Peradarska zadruga u Drnju, a kasnije i ostale srodne zadruge. Radi unapređenja peradarstva na području ondašnjeg kotara Koprivnica, u Đurđevcu je ostala ista djelatnost, dok je u Drnju otvorena inkubatorska stanica i pilićnjak. Rukovodstvo središnjice planiralo je jajčaru kasnije osamostaliti, te podići klaonicu peradi. Na otkupu i u jajčari radilo je petnaestak stalnih i oko 30 sezonskih radnika. Pogon se isprva pokazao isplativim, a ostvarivao je čistu dobit od 4,5 mil. dinara, uz otkup 8 mil. jaja 1958., a sljedeće godine 500 tisuća više, kao i 22 tone peradi. Jaja su otkupljivali od veljače do kolovoza, a najtraženijima su se pokazala jaja s područja Virja, Ferdinandovca i Gole.

Prodavana su u vlastitim trgovinama u Rijeci i Zagrebu. Zimi su otkupljivali i klali perad, ali je proizvodnja bila mala zbog nedostatka prostora i hladnjače. Od 1959. godine središnja zadruga promijenila je ime u Stočarski poslovni savez „Podravina“ u Koprivnici, a đurđevečka zadruga u Pogon peradi i jaja. Upravitelj pogona bio je Franjo Balatinec. Godine 1960. pogon je pripojen zagrebačkom poduzeću „Koopexport“, koje se obvezalo nabaviti novi stroj za klasiranje jaja, urediti nove prostorije za klaonicu i postaviti hladnjaču, povećati broj zaposlenih, te proširiti otkup na susjedne kotareve. Po svemu sudeći to se nije ostvarilo zbog jače konkurencije na tržištu, pa je pogon djelovao otprilike do kraja 1960-ih. Tradiciju snabdijevanja Rijeke i Zagreba kvalitetnim jajima i z mladinom (perad) još dugo su održavale pojedine podravske švercerice, baveći se istim poslom kao i spomenuti pogon.