Stari Đurđevčani dobro su poznavali životinje i biljke, ali ih nisu jasno razlikovali po imenima. Primjerice, njima je kajnur predstavljao sve ptice sokolovke, a jela sve crnogorično drveće. Tako su pod nazivom šmrček smatrali zrikavce, šturke i cvrčke, dakle, sve koji se glasaju, odnosno cvrče. Tu možemo ubrojiti kućnog i poljskog šturka te goričkoga zelenkastožutog zrikavca, koji obitavaju u našem kraju. Glasaju se, to jest, stvaraju zvuk međusobnim trenjem nazubljenih žilica prednjih krila. Žive u rupama u zemlji, gdje i prezime. Vrlo su glasni svojim orkestriranim cvrčanjem. Kućni šturak bio je čest gost u kući, jer su ga ukućani znali nehotice unesti na odjeći, ili s kakvim povrćem, voćem ili predmetima iz dvorišta. Tada bi navečer započeo svoju pjesmu. Tako je o njem svjedočila jedna Đurđevčica: Te se je šmrčkina napetal f kujno i več je čisto dodijal. Tu je negde za kredencom. Nekam se je napetal. Što bi ga vezda vlovil kad se je skril!? Njegova je pjesma toliko upečatljiva da je šmrček postao opjevan od naših najpoznatijih pjesnika. Dovoljno je samo izgovoriti Nazorov stih: I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče…!, ili pročitati Galovićev Crn-bel!

Crn – bel . . . crn – bel . . .
V trsju popeva,
Grozdje dozreva . . .
Crn – bel . . .