Orah / orej (Juglans regia L.) je listopadno drvo koje obitava u našim vinogradima i na okućnicama. Širokog je debla i snažne krošnje, s izrazito razvijenom glavnom žilom (srčenica). Ljeti pruža debelu hladovinu. Sadnja oreja pored kuća na području Vojne krajine spadala je pod zakonsku odredbu donesenu za vrijeme vladavine cara Josipa II. u drugoj polovici 18. stoljeća. Naši su ih krajišnici, pored ostaloga, morali sadili radi sprečavanja širenja učestalih požara u to vrijeme. Oni su svojom prostranom krošnjom koliko toliko sprečavali širenje požara na susjedne kuće i gospodarske objekte.

Uzgajamo ga prvenstveno radi ploda, ali i drveta koje veoma pogodno za izradu namještaja. Plod je veoma hranjiv i upotrebljava se za jelo, spremanje kolača (diganka, mazanica, pogača z oreji…) i likera (orejovec), te posjeduje ljekovita svojstva (plod, list). Njegova ljuska (lupina) može poslužiti za kuhanje boje za bojanje pisanica. Orasi su često poslužili i kao dar za božićne čestitare i za izradu nakita za božićno drvce. Mačke ih rado kotrljaju po podu, pa im služe za igru. Skupljaju se ujesen i suše. Prije branja mogu se otresti z dogačkem drogom. Oreje trebimo zimi. Razbijamo (točemo) ih z batom a potom se jezgre (jedrke) odvajaju od ljuske, odnosno trebe. Polovicu jezgre zovemo kokoška. Lupijne se ne baca već se njime loži peć, ali se mora ložiti malom količinom, jer veća može prouzročiti naglo zapaljenje i eksploziju od koje može i tabla na peče poskočiti. U našem kraju dijelom raste orah tvrde ljuske, koštunac (koščak), koji se veoma teško čisti bez noža, tako da je jezgra razmrvljena. Neki preporučaju prije toga koščake popariti s kropom (vrelom vodom).