Šume su u prošlim stoljećima – pogotovo na području Vojne krajine – smatrane najvećim blagom i jednim od glavnih državnih i vladarevih i resursa. Tijekom 18. i 19. stoljeća različitim je uredbama i strogim zakonima reguliran odnos prema šumama kao vlasništvu samog cara i kralja dio kojeg su pod različitim uvjetima mogli uživati vjerni podanici – graničari ili krajišnici. Prijašnje zajedničko šumsko dobro poslije ukidanja Vojne krajine došlo je pod upravu novoosnovanih imovnih općina. Jedna od njih je bila i ona đurđevečka – preteča današnje šumarije. Važnu ulogu u upravljanju šumama tada su imali upravitelji imovnih općina. Prvi upravitelj Đurđevečke imovne općine bio je Virgil Mallin. Rođen je 23. listopada 1837. godine u Semeljcima, a umro je u Zagrebu 18. ožujka 1905. godine. Iz opširnog nekrologa koji je objavljen u Šumarskom listu 1905. godine doznajemo najvažnije biografske podatke. Školovao se u Vinkovcima, Mariabrunnu i Pragu, a stručno usavršavanje u šumarskoj struci dovršio je u Zagrebu. Od 1865. godine bio je u službi šumarskog pristava, a uskoro okružnog šumara. Stekavši status nadšumara 1871. godine radio je kao nadšumar zagrebačkog kaptola i u toj službi je ostao do 1874. godine kada je angažiran kao vještak i carski i kraljevski povjerenik za segregaciju krajiških šuma kada je započelo osnivanje krajiških imovnih općina. Osnutkom Đurđevečke imovne općine 1. rujna 1874. godine Virgil Mallin je postao njenim nadšumarom, odnosno upraviteljem sa sjedištem u Bjelovaru kao i nekadašnjem stožernom središtu Đurđevečke graničarske pukovnije. Na toj funkciji bio je do 1886. godine od kada je do smrti bio upravitelj šumarije u Rači.

Tijekom službovanja u Bjelovaru bio je vrlo aktivan u društvenom životu kao počasni građanin toga grada. Zaslužan je za osnivanje dobrovoljnog vatrogasnog društva u Bjelovaru. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatsko-slavonskog šumarskog čijem je radu dao velik doprinos osobnim angažmanom. Iz rečenog nekrologa naslućujemo da je u privatnom životu i braku s Gabrijelom Herkov (1851. – 1923.) doživio mnoge nedaće, ali je unatoč tome sa zanosom radio za napredak svoje struke i bio vrlo susretljiv čovjek. Zbog toga je uživao veliko poštovanje rođaka, kolega stručnjaka i svih onih koji su to poštovanje iskazali i sudjelovanje na sprovodu na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Izvori podataka: Šumarski list, XXIX, br. 4, Zagreb, travanj 1905., str. 190 – 192; Matične knjige rkt. župe svete Marije u Zagrebu.