Šume su u prošlim stoljećima – pogotovo na području Vojne krajine – smatrane najvećim blagom i jednim od glavnih državnih i vladarevih resursa. Tijekom 18. i 19. stoljeća različitim je uredbama i strogim zakonima reguliran odnos prema šumama kao vlasništvu samog cara i kralja dio kojeg su pod različitim uvjetima mogli uživati vjerni podanici – graničari ili krajišnici. Prijašnje zajedničko šumsko dobro poslije ukidanja Vojne krajine došlo je pod upravu novoosnovanih imovnih općina. Jedna od njih je bila i ona đurđevečka – preteča današnje šumarije. Važnu ulogu u upravljanju šumama tada su imali upravitelji imovnih općina. Prvi upravitelj Đurđevečke imovne općine bio je Virgil Mallin. Rođen je 23. listopada 1837. godine u Semeljcima, a umro je u Zagrebu 18. ožujka 1905. godine. Iz opširnog nekrologa koji je objavljen u Šumarskom listu 1905. godine doznajemo najvažnije biografske podatke. Školovao se u Vinkovcima, Mariabrunnu i Pragu, a stručno usavršavanje u šumarskoj struci dovršio je u Zagrebu. Od 1865. godine bio je u službi šumarskog pristava, a uskoro okružnog šumara. Stekavši status nadšumara 1871. godine radio je kao nadšumar zagrebačkog kaptola i u toj službi je ostao do 1874. godine kada je angažiran kao vještak i carski i kraljevski povjerenik za segregaciju krajiških šuma i kada je započelo osnivanje krajiških imovnih općina. Osnutkom Đurđevečke imovne općine 1. rujna 1874. godine Virgil Mallin je postao njenim nadšumarom, odnosno upraviteljem sa sjedištem u Bjelovaru kao nekadašnjem stožernom središtu Đurđevečke graničarske pukovnije. Na toj funkciji bio je do 1886. godine od kada je do smrti bio upravitelj šumarije u Rači.

Tijekom službovanja u Bjelovaru bio je vrlo aktivan u društvenom životu kao počasni građanin toga grada. Zaslužan je za osnivanje dobrovoljnog vatrogasnog društva u Bjelovaru. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatsko-slavonskog šumarskog čijem je radu dao velik doprinos osobnim angažmanom. Iz spomenutog nekrologa naslućujemo da je u privatnom životu i braku s Gabrijelom Herkov (1851. – 1923.) doživio mnoge nedaće, ali je unatoč tome sa zanosom radio za napredak svoje struke i bio vrlo susretljiv čovjek. Zbog toga je uživao veliko poštovanje rođaka, kolega stručnjaka i svih onih koji su to poštovanje iskazali i sudjelovanje na sprovodu na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Nikola Cik

Izvori podataka: Šumarski list, XXIX, br. 4, Zagreb, travanj 1905., str. 190 – 192; Matične knjige rkt. župe svete Marije u Zagrebu.