Trafiku ili kiosk nekad smo nazivali baraka, upravo zato jer je na nju i podsjećala. Mala natkrivena drvena kućica u kojoj se prodavao duhan, cigarete na komade, biljezi, poštanske marke, pisma, dopisnice, razglednice i razni tisak. Muški pamte staklene površine barake na kojima su dominirale gole plavojke i crnke, fotografije pin-up djevojaka iz bivšeg Starta, Čika i sličnih časopisa, za današnje prilike posve bezazlene fotke. Pamtimo tri barake u Đurđevcu: kod zgrade suda, na Ledinaj pred Filipovičevem i pored crkve, odnosno uz cestu preko puta zgrade današnje gradske uprave. Đurđevčan bi rekao, pri cirkve ili pri opčine. Drveni kiosk pamtimo do 1971. godine, kada je zamijenjen metalnim. Potonja se tu najduže zadržala, a ujedno je predstavljala i svojevrsno prolazno okupljalište muških mještana jer su se, osim kupovine u kiosku, tu kratko zadržali na putu u općinsku zgradu, u crkvu, trgovinu, pekaru, apoteku, kod brice… Mnogi se sjećaju prodavača gospođe Anđele Bartovčak i njezina oca, Lojzeka kod suda… Sjećam se raznih zgoda iz mladih dana pred barakom. Na primjer: Dječak, moj vršnjak, zaljubljenik u romane (stripove). U pomanjkanju novca isprva neodlučan stoji pred barakom i potom kreće u oprobano fruštajne romanov i pisani kaubojcov. Opušteno prilazi prozorčiću i zamoli gosp. Bartovčaka čak 20 dopisnica. Čovjek isprva ne shvaća bit kupovine. Okreće se i naivno drhtavim rukama broji dopisnice. Istovremeno ovaj požanje sve stripove nadohvat ruke, jer su bili izloženo uz prozorčić. Dok se gospon okrenuo s nabrojenim dopisnicama, golobradom tatu s obilnom lovinom ni traga. Naravno, poduhvati su trajali samo do prve inventure, ili sve dok gospodinu nije postala čudna učestala neostvarena kupoprodaja dopisnica. Drugi slučaj: Čovjek star otprilike sedamdesetak godina dolazi do barake. U ruci mu pregršt sitnih, žoti i beli dinarov, napabirčenih za tu namjenu. Jelte, čovjek pošten, zna da gospođi Anđeli trebaju sitni, pa ajde… No, gospođa loše volje, ili iz tko zna kojeg razloga, ljutito čovjeku baci kroz prozor dvije kutije cigareta na novine, od kojih jedna padne čovjeku pod noge. Bez ijedne riječi ili vidne ljutnje, čovjek se sagne, uzme kutiju i baci železnake kroz prozorčić, od kojih pola završi gospođi Anđeli pod nogama na podu. Smireno se okrene, načme Dravo, zapali, i šutke ode, dok se gospođa, sada očito na visokom stupnju razjarenosti, zabavljala sa sitnima klečeći na podu. Nije to ništa, tek dvije zgode…