Unatoč već postojećim vatrogasnim društvima i organiziranom djelovanju vatrogasaca u podravskim mjestima požari su i dalje harali Podravinom. Većina ih se dogodila u 19. stoljeću. Na pragu 20. stoljeća Šemovce je doslovce poharala buktinja 12. rujna 1901. godine. Požar je gasilo 43 pripadnika virovskoga vatrogasnog društva s tri štrcaljke. Vatra je planula oko 14 sati na stogu slame u dvorištu Ive Štrbenca, ali su svi napori gasitelja bili uzaludni jer je puhao jak vjetar. Ishod je bio katastrofalan. Izgorjelo je 66 kuća, 59 štagljeva, 55 staja, 4 hambara, 19 svinjaca, 9 koševa s kukuruzom, 775 metričkih centa žita, 545 vozova sijena, 383 voza slame, 2.000 metara raznog građevnog drva, 19 svinja, jedno tele, 875 komada razne peradi, 560 kruna gotovog novca, 6 pčelaca i nebrojeno mnoštvo alata, strojeva, kola, pokućstva i rubenine. Šteta na voćkama iznosila je oko 5.000 kruna, a na plotovima 7.600 kruna. Ukupna šteta iznosila je 108.084 krune. Pogorjelima (oko 80 obitelji) je bila potrebna brza i učinkovita pomoć. Prvi su svojim novčanim prilozima priskočili Virovci i Đurđevčani. U tome je puno pomogao virovski Podravec koji je na svojim stranicama pozivao dobrotvore u pomoć. Odazvali su se: Općinsko poglavarstvo u Virju (5.000 K), zemaljska vlada (4.000 K), Imovna općina đurđevečka (9.240 K), Veliki župan Milutin Kukuljević (1.000 K), trgovac Mirko Barac (50 K), štedionice u Virju i Đurđevcu, mnogi Podravci, pojedinci i ustanove iz Virovitice, Petrinje, Kloštra i Primorja. Novac je poslao i trgovački pomoćnik u Pittsburgu Stjepan Pandur, koji je novac prikupio od tamošnjih Hrvata. Županija je ponudila općinskom poglavarstvu u Virju beskamatni zajam od 30.000 kruna uz desetogodišnju otplatu, koji je vlada bila voljna dati ako općina pruži jamstvo da će ga otplatiti. Na kraju je većinom glasova odbijena ponuda jer su se članovi poglavarstva bojali da bi to moglo upropastiti samu općinu. Da bi stvar bila još gora, selo je 1904. i 1905. godine pogodila i velika suša.