Brojni su Đurđevčani mobilizirani i završili na bojištima u Prvome svjetskom ratu. Ovaj put nije riječ o tužnim sudbinama: mrtvima, ranjenima i osakaćenima. U nijednom ratu nije lijepo i dobro, ali su vojnici i u takvim trenutcima nastojali koliko toliko uljepšati si vrijeme u rovovima i na počinku od teških bitaka. O tome svjedoči Sudrug, list 25. domobranske pješačke pukovnije koji su uređivali sami vojnici, i potpisivali svoje pisane priloge. Tekstovi su rukom pisani preko indigo-papira i uvezivani. Za nas je list zanimljiv jer su se u njem našla i dva poetska uratka Đurđevčana Ladislava Lovrenčića (1886. – 1967.), desetnika 16. satnije, pogotovo što dosad nismo imali saznanja o njegovoj sklonosti poeziji. Vjerojatno se njome nije bavio, ali su ga ratne okolnosti usmjerile u tom pravcu. Lovrenčić nije rodom iz Đurđevca. Tu se skrasio s obitelji kao prvi mjesni soboslikar i ličilac. Pored  posla zauzeo se kao tajnik mjesne organizacije Saveza hrvatskih obrtnika (1920. – 1925.), ali i ogranka Hrvatskog sokola (1925.). Izvještavao je o đurđevečkom obrtništvu u koprivničkom Demokratu. Živio je u Zvonimirovoj ulici 23. Sa suprugom Josipom Pisačić (1864. – 1967.) imao je sina Dragutina (1909. – 1934.) i kćer Zlatu (rođ. 1914.). U osmom (13. studenoga) i devetom (20. studenoga) broju Sudruga, izdanima 1915. godine, objavljene su mu dvije pjesme koje, što je i za očekivati, govore o sudbini vojnika na fronti i njihovim mislima uprtima prema domu i obitelji. Jednu ovdje donosimo:

Utjeha

Kada ljuti bojak bijem

Trešnja na sve strane.

U domu mome tihome

Žena se moli za me.

Jeka kad začme topovska

I granata pane.

U domu mome tihome

Žena se moli za me.

Kad skočimo na dušmana

Jurišati se stane.

U domu mome tihom

Žena se moli za me.

Ako me snađe sudbina

Dopadnem ljute rane.

U domu mome tihom

Žena se moli za me.