Nekadašnji prvorazredni zemljišni posjedi krajiških obiteljskih zadruga u ovom dijelu Podravine sastojali su se od velikih jedinstvenih komada od po 5-10 jutara, što oranica što livada. Na pojedinim lokacijama, gdje su to prilike dozvoljavale, takvi posjedi obuhvaćali su oranice i livade zajedno. Nerijetko su se na njima nalazili i štagljevi za spremanje sijena. Podravci su takve svoje posjede ograđivali tako da bi na široko ostavljenoj međi zasadili grabrovo ili leskovo sečo (živicu), ili podigli ogradu od pletera. Na ulaz u parcelu postavili su leso (vrata) ili šronko (pregradnu gredicu) da im tuđa stoka na ispaši ne bi radila štete. Na vrhovima parcela znali su zasaditi hrast živičnjak ili vrbu, od kojih pojedina stabla i danas možemo vidjeti gdjegod u polju. Imućnije zadruge posjedovale su i po nekoliko takvih posjeda, i vrlo rijetko su ih davale u miraz. Na taj način ograđene posjede nazivali su ogradima, jer su bili ograđeni. U prvoj polovici 19. stoljeća došlo je do dioba obiteljskih zadruga a time i ograda, tako da je, na primjer, svaki sin dobio jedan dio, pa bi se posjed usitno na nekoliko manjih parcela. Od ograda već odavno nema ni traga, kao ni živica. Ostao je živ tek poneki naziv kojeg bivšeg ograda u okolici Đurđevca. Oni danas predstavljaju nazive pojedinih rudina: Popov ograd, Pri Mataničevom ogradu, Pri Matkovom ogradu, Za Baničevem ogradom, Za Jendrašicevem ogradom, Za Keličevem ogradom, Za Sulmančevem ogradom, Gredice pod ogradi…