Tarac je određena površina popločena, odnosno potaracana, ciglom, kamenim pločama ili drvenim kockama. Riječ tarac navodno dolazi iz talijanskoga jezika, a po svemu sudeći donesli su je talijanski građevinari i ciglari pristigli u naše krajeve još za vrijeme Vojne krajine. Tarac se postavljao v ganku (u hodniku), u kuhinji, smočnici, f komore, u štali, svinjcu i kokošinjcu. Potaracati se mogla i staza u dvorištu, prostor ispod strehe, uz bunar i slično, a od cigle izrađivale su se i gančene štenge. Kao materijal najviše se upotrebljavala jače pečena cigla zvana cvrtnica, te posebna kvadratna cigla (20x20x5) za taracanje životinjskih nastamba, koja je na sebi imala dijagonalne udubine da se stoka ne skliza, i radi otjecanja gnojnice. Najprije se među temeljima z drevenem batom / nabijačom nabila zemlja (češće pijesak), uz polijevanje vodom radi boljeg sabijanja. Završni sloj morao se postaviti na vago, a u staji, na primjer, s malim padom prema žlebu u koji se slijevala mokraća. Cigle su postavljane jedna do druge, na kant i na flah. Na flah su postavljane cigle kao kod zidanja, a na kant užim dijelom prema gore. Na kraju se pod nasuo suhim pijeskom kako bi popunio sve pukotine. Na potonji način izrađivane su i štenge, ali s ciment mortom. Takav je pod ispočetka bio grub, ali se učestalom upotrebom, hodanjem i pranjem ubrzo zlizal (ugladio), godinama se čak znao poderati ako je cigla bila slabije pečena. Potaracan pod jedino nije bio ravan, pa su se kakav stol ili klupa morali podvrči (podmetnuti) s treskom, letvicom ili komadićem deščičke da se ne klimaju. Staza u dvorištu taracala se na flah a uz rubove kant ili kant osovički i ukoso, da se staza ne razilazi. Podravci su taracali  i hrastovim kockama, uglavnom u staji i svinjcu.