Minirana Šumarija u Đurđevcu


U rano jutro 18. svibnja 1945. godine minirana je zgrada Šumarije (nekadašnje Imovne općine) u današnjoj Jelačićevoj ulici u Đurđevcu. Ondje su tada bili smješteni ranjenici. Pri miniranju je srušena zgrada Šumarije i još jedan objekt, a poginulo je nekoliko desetaka ljudi. O tome događaju i žrtvama i danas svjedoči spomenik izgrađen pred novom zagradom Šumarije koja je podignuta na mjestu stare.

Mato Kudumija je sačuvao i objavio svjedočanstvo o tome događaju koje ovdje donosimo: „Zgrada je bila obezbeđena samo s ulice, u Đurđevcu je bilo sve normalno, samo se video trag borbe po zgradama i zemljištu. U bolnici je bilo oko 140 boraca i rukovodilaca od kojih su neki već sutradan trebali ići u svoje jedinice… među njima sam bio i ja. Kuhinja je bila u susjednoj zgradi i mi koji smo bili zdraviji išli smo kod kuhinje za hranu, a koji su bili teški ranjenici njima se donosila hrana u zgradu… i pošto sa bašte nije bilo obezbeđenja, to je neprijateljska grupica iskoristila preko jednog civila koji je pod izlikom da nabere trave, kada smo mi išli na večeru, 17. maja uveče otišao u podrum i postavio mine u podrum tako da mi o tome nismo znali niti slutili šta se može dogoditi ujutro. Posle večer u određeno vreme išli smo da spavamo, patrola je obilazila stražu, ali kako je došla tako je i otišla. Oko 22 časa čula se jedna jaka eksplozija i mi nismo ni mislili niti odmah znali da je to minirana manja bolnica gde je poginulo deset drugova i dvije drugarice. Oko 3 i 30 probudila na je pucnjava i jauk stražara – neprijateljska grupica napala je stražara i ranila ga, a pod nama namjestila štapin koji je iz podruma bio sproveden čak van dvorišta u baštu, o čemu mi nismo ništa znali. Stražar je smenjen, odveden na previjanje i onako previjen smešten kod nas u zgradu. Kad se sve smirilo, neki još nisu ni spavali, osvanuo je 18. maja, a za tridesetak minuta ponovno eksplozija i naša je zgrada bila sravnjena sa zemljom, sem jednog dela u širini jedne sobe i to baš onde gde nije bilo nikoga, a mi smo se našli zatrpani.

Čišćenje ruševina zgrade šumarije (fotografija iz zbirke Matije Vogrinčića).

Taj momenat kad je zgrada letela u vazduh ne bi mogao opisati, jer sam upravo zadrijemao, samo kad sam se našao pod ruševinama, vidio sam šta nas je sve snašlo, čulo se zapomaganje, a sam sam tražio pomoć. Strašan je to bio prizor kada čovjek vidi kako su četrdeset i nekoliko drugova razneti na delove ili pak ostali invalidi u noge ili ruke, a jedan deo opet mora da legne… Najžalosnije je kad se pomisli kako su ovi drugovi prošli kroz rat, a morali su poginuti u bolnici a ne na frontu. Uspomena mi je ostala – jedna mala fotografija koja me uvek potseća na drugove koji su poginuli, dali živote za domovinu…”

 

 
comment 

KOMENTARI

Komentari

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!