„Zelejnak“ i kiseljenje „zejla“

scan0076Zelejnak je obična drvena kaca namijenjena samo za kiseljenje zejla (kupusa). On se ni po čemu nije razlikovao od obične kace, a da bi poslužio za kiseljenje uz njega je bio potreban i veliki drveni šaraf za pritezanje i stiskanje zejla, koji se svojim postoljem učvrstio vu vušice  (ručke) kace. Opisati takvu posudu nemoguće je a da se ne opiše i sam postupak kiseljenja. Nakon što se zejle ubere potrebno je odstajati nekoliko dana da malo „uvene“. Potom se nožem nareže na tanke rezance ili nariba na domaći ribeš. Narezano zejle slojevito se stavlja na dno zelejnaka. Nakon svakog sloja posipa se solju, paprom u zrnu, listovima lorbera (lovora) i kriškama kutin (dunje), koje zejlu daju lijepu žutu boju.

Fotografiju snimio D.N.

Zejle se gazilo nogama ili sabijalo drvenim batom da se iz njega istisne zrak. Unutar zejla stavljali su se prekoli (cijele glavice kupusa) koji se upotrebljavaju za pripremanje sarme. Glavice se prije toga očiste od nezdravih i oštećenih listova, korijeni izdube nožem, poslažu korijenom prema gore i zapune solju. Tako sabijeno zelje prekrije se na vrhu platnenom krpom i  daskama. scan0074Potom se zejle dodatno stisne zakretanjem šarafa koji pritiska daske. U nedostatku šarafa daske se mogu opteretiti kamenom. Budući da kod nas nema kamena, umjesto njega često je u tu svrhu znao poslužiti kamen ručnog mlina. Sam proces kiseljenja morao se odvijati na toplome. Nagaženo i pritisnuto zejle otpustilo bi vodu (rasol) nakon otprilike 24 sata. Rasol zvan zelenica bio je zdrav za piće. Nakon toga zelejnak se smjestio na hladno mjesto da ne dođe do kvarenja zejla, odnosno zamućenosti rasola. Višak rasola izvadio se nakon svakog uzimanja zejla za pripremu hrane, kao i površinski sloj, a krpa se morala oprati. Šaraf bi se ponovno postavio i pritegnuo.

 

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!