Đurđevečki kajkavski govor u sebi sadrži brojne germanizme, nešto manje hungarizama, ali i turcizme. Pod turcizmima možemo smatrati i orijentalizme, dakle riječi koje su posredstvom turskoga jezika pristigle iz arapskoga i perzijskoga. Čak postoje i turcizmi čiji je posrednik bio mađarski jezik. Prisutnost turcizama u đurđevečkome, kao i drugim susjednim kajkavskim govorima, vezan je uz osmansku vlast koja je istočno od Đurđevca, u Slavoniji, bila prisutna skoro dva stoljeća. Tako je ovo pogranično područje sve do Đurđevca bilo pod dugotrajnim utjecajem turske orijentalne kulture. Tijekom toga vremena ljudi nisu samo ratovali, kao što se mnogima čini, nego se i družili i trgovali. Broj turcizama ovisi o vjerskoj strukturi slavonskog stanovništva, koje se većim dijelom sastojalo od starosjedilaca Hrvata katolika, a manjim dijelom od islamiziranog življa iz Bosne: Vlaha, Hrvata i raznih zarobljenika. Tako su u neposrednom kontaktu Đurđevčani svoje pojedine riječi tijekom vremena zamijenili turskima (naiž – tavan, žganica – rakija). Vrstu jestive buće zovu turkina (nalik turbanu), a poljski predjel Taborišče po taboru. Djelom se taj kontakt odrazio i na domaćim prezimenima nastalima od turskih riječi, kao i dolaskom pridošlica iz osmanske Slavonije: Hajduković, Hasan, Leventa, Ređep, Škurdija, Turbelija, Turković, Zeman, Zobunđija. Iz leksika đurđevečkoga govora izdvojili smo sljedeće turcizme, premda bi se njima mogle pribrojiti i brojne riječi iz standardnoga hrvatskoga a koje se danas rabe i u đurđevečkome: ajde, ambar, badav / zabadav, čorav, čupa, čutura, dalak, duduk, đigerice, frtutma, furdati (se), hamalija, harčiti (se), jagmiti se, kader, kalfa, kesa, konak, kurjak, minđuš, mukta, pant, papuč, pazuj, perda, sak, sokak, šamija, šašav, šatra, šegrt, taman, tekar, tigajna, tur, ulafa, zera, žep.