U Đurđevcu se pod sinokošama smatraju sjenokoše, livade za košnju. Sinokoša je jedna od vrlo rijetkih ikavskih riječi koje se upotrebljavaju u đurđevečkom kajkavskom govoru. O sinokošaj više iz pera Tome Jalžabetiće iz 1898. godine: Kraj Krniščaka (Čivićevca, op.a.) z obedve strane leže sinokoše a zovo se Za gradom, Grabriči, Kudrinke, Loka i Sračnice, a ober križanja gde se Otova vu Veliki kanal stiče, so livade Gakovo i Leščinci. Severozapadno od Đurđevca leže Grabanke, a severno Pod vrti. Jugozapadno so Lopušinci, a istočno Pod lipom, Stiska, Selnice i Plavišče. (…) V Đurđevcu se kanali zlejo na prolet na sinokoše, i dok je jaki dežđ. Dok se voda povleče ondar se takva smrdliva trava pokosi i osuši, i to so komaj konji šteli jesti, al so od ne bili kuštrasti, makar so i meljo i žito f sečke dobivali. Na takve se je sinokošaj seno moralo sušiti na sipe i na višešem. Znali smo na sinokoše gonoti do kolena. Te nas poplave na bokčijo mečo. Dalje svjedoči da se pojedine livade zbog vode nisu kosile i po sedam godina: Samo so se vrški trave vidli z vode a mravci sena te vrške nakupili kak glunte i čakali da voda otije. Zatim je napisao da se pojačanim radovima na kopanju novih i produbljivanju tada postojećih kanala krenulo od 1891. godine.

Zapis Franje Židovca nastao tridesetak godina kasnije glasi: „Livade se razlikuju po travi, pa ih prema tome dijelimo na livade na kojima raste trava pomiješana s djetelinom i ljuljevima, i one na kojima raste šaš i vošč. Prve daju dobro sijeno kojim hranimo krave, a druge daju loše sijeno i služe za hranu konjima“.  Dakle, za tridesetak godina kanali su se rijetko izlijevali, teren se isušio a seljaci su prema navedenome uvelike sijali trave, djeteline i ljulj.