Esperanto je međunarodni jezik što ga je u život sproveo poljski Židov Lazar Ludvig Zamnehof krajem 19. stoljeća. Zamenhof je živio u gradu Bialystoku na istoku Poljske, tada u okviru Rusije. Budući da je živio u višenacionalnom okruženju svojim je novim jezikom namjeravao učiniti boljim razumijevanje među ljudima i narodima koji su tamo živjeli, a kasnije i u cijelom svijetu. Naravno da esperanto nije postao svjetskim jezikom poput engleskoga, ali je činjenica da se raširio svijetom i danas ima brojne govornike,  mnoštvo društava, udruženja, nacionalnih saveza i akademija. Prvi oblici bavljenja esperantom u Hrvatskoj, kao i u Đurđevcu, proželi su komunističke krugove. Među prvim esperantistima u Đurđevcu zabilježeni su 1920-ih postolar Matija Krog i pekar Ivan Kitonić, koji su u mjesto stigli trbuhom za kruhom. Kitonić je 1936. godine čak vodio i tečaj učenja. Oko 1950. godine pojavila se manja grupa oko Drage Novaka, tada studenta medicine, ali je kratko trajala. Posljednja i najveća grupu esperantista okupio je Josip Pleadin 1977. godine. On se još prije „zarazio“ esperantom te ga samostalno naučio tako da je početkom iste godine pokrenuo tečaj jezika u osnovnoj školi u Đurđevcu, a već 19. lipnja osnovao je Esperantski klub Bialystok Đurđevac. Klub je u početku djelovao u okviru Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Hrvatske (OK SSOH), a 18. travnja 1980. registriran je kao udruga građana – Esperantski klub Picok / Esperanto klubo Koko. Klub je okupljao petnaestak članova, a okosnicu su sačinjavali polaznici prvog tečaja u školi. Do početka 1990-ih, kada je prestao s radom, slovio je kao jedan od najaktivnijih i najzapaženijih u Hrvatskoj. Klub je organizirao tečajeve, razna predavanja o stranim zemljama, susrete s esperantistima, zatim republičke kvizove, izložbe o esperantu, a članovi su odlazili na susrete, seminare i kongrese po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji i svijetu. Osim toga izdavao je svoje glasilo Koko, koje je ubrzo preraslo u respektabilni esperantski časopis za književnost i kulturu na državnoj razini. Klub je osim toga izdao i desetak književnih djela prevedenih na esperanto, kao i esperantski rječnik. Nakon gašenja kluba nekoliko je bivših članova i dalje ostalo vezano uz esperanto, dobri su govornici, pišu na esperantu i prevode (Josip Pleadin, Zdravko Seleš, Velimir Piškorec).

Izvor: SELEŠ, Zdravko. „Nakladnička djelatnost Esperanto kluba Koko iz Đurđevca“, Podravski zbornik 1997., Koprivnica, 1997.