Koščičino ojle, odnosno domaće crno ulje dobivalo se iz bundevinih koštica. Valanke (bundeve) su se sijale (Podravci bundeve sade) zajedno s kukuruzom pa je takva njiva bila puna loma, puzavih stabljika i do 10 m dužine. Dozrele valanke bi pobrali i dopremili kolima kod kuće. Švarbom bi se presjekle napola i rukom izvadila mezdra zajedno s košticama, koje bi se odvojile i stavile na sušenje f tigajno na tjeme peći ili u otvoren rol. Očišćene sirove i kuhane valanke poslužile su za stočnu ishranu, ponajviše svinja. Osušene su se koštice tokle f stope dok ne bi bile potpuno smrvljene. Dobivena masa kuhala se v gusenom loncu (lonac od lijevanog željeza) ili kotlu. Tijekom vrenja ulje s pjenom stalno se obiralo s površine. Nakon hlađenja spremalo se u prikladne posude i čuvalo na tamnom i suhom mjestu. Preostala žufa (juha) s ponešto ulja u sebi upotrebljavala se za miješenje tijesta i kuhanje repe. Ulje najviše se upotrebljavalo za spremanje kašnakov (savijača s ječmenom ili heljdinom kašom) i raznih salata (grajova, krumperova, od kiseloga zejla, od povrtnice). Osim toga ulje je moglo poslužiti i za rasvjetu. Pojavom industrije ulja u Koprivnici prije i nakon Drugoga svjetskog rata, Podravci su osušene koščice nosili u uljaru na zamjenu za ulje. Za litru ulja davalo se 7 kg koštica, a 1954. godine, na primjer, za 100 kg koštica uljara je plaćala 3.800 dinara.