Prelog na đurđevečkom, odnosno ugar, starinska je metoda obnavljanja obradivih ratarskih površina za vrijeme ekstenzivne obrade tla. Zemlja se zapravo odmarala i po nekoliko godina u svrhu održavanja plodnosti, ujedno predstavljajući jedan vid plodoreda. Cilj je bio da se prirodnim putem u tlu nakupi humusa i dušika. Podravci su oranicu nakon ubiranja plodova zapustili, pa bi ona zarasla u travu i korov. Na takve oranice puštala se stoka na ispašu. Na taj se način stoka napasala i istovremeno gnojila zemlju. Gnojenje tada nije bilo poznato jer stoka nije boravila u stajama, nego vani na ispaši, pa stajskog gnoja nije niti bilo. Nakon nekoliko godina oranica se uzorala i zasijala, a na prelog bi stavili drugo premoreno i izrabljeno tlo. Vremenom se rok ostavljanja tla na prelogu postupno smanjivao, a proces je ubrzalo i uvođenje novih intenzivnih metoda ratarenja te uporaba tada modernih strojeva u ratarstvu. Stoka se još jedino napasala na oranicama nakon žetve ili berbe, a prije oranja i sjetve nove kulture. Đurđevčan Ivan Kranjčev u svojoj doktorskoj radnji iz 1926. godine (Ekonomski razvitak Đurđevca i đurđevečkih konaka – etnografski prikaz) ugar naziva prajom, te piše da se takav način obrade tla primjenjivao do pred 40-50 godina. O prelogu je pisao i Tomo Jalžabetić 1899. godine. On navodi da se prelog napustio pred tridesetak godina i da su ljudi zemlju na prelogu držali i do pet godina.